Obavještavamo javnost da apel Vrhovnom državnom tužiocu da zaštiti bezbjednost svjedoka ratnog zločina, Slobodana Pejovića, nije doprinio tome da tužilaštvo za posljednjih četrnaest dana od posljednjih prijetnji Pejoviću stupi u kontakt sa njim i razmotri preduzimanje mjera iz zakonom predviđenog Programa zaštite svjedoka.Ovakav stav državnog tužilaštva posebno zabrinjava, jer bi status Pejovića kao svjedoka tužilaštva u slučaju suđenja za ratni zločin po prirodi stvari trebalo da izazove posebnu zainteresovanost za njegovu bezbjednost, u svjetlu ozbiljnih prijetnji koje Pejović trpi u kontinuitetu od 1992, kada je odbio da kao službenik policije učestvuje u zločinu.

Podsjećamo javnost da dva pokušaja ubistva Pejovića ranih devedesetih godina do danas nijesu djelotvorno istražena, da oni koji su mu nebrojeno puta prijetili nijesu otkriveni, da ni oni koji su mu pet puta demolirali auto nijesu otkriveni, iako je Pejović sve napade uredno prijavljivao policiji. Vuk Selić, koji ga je u decembru 2007. napao metalnom šipkom, prvostepenom presudom osuđen je na uslovnu kaznu.

Naglašavamo da su policija i tužilaštvo, imajući u vidu kontinuitet napada i prijetnji Pejoviću, prema međunarodnim standardima zaštite prava na život, pojačano odgovorni za njegovu bezbjednost, a da činjenica da nijedan od napada na njega nije ozbiljno istražen i kažnjen ukazuje na to da Pejović u Crnoj Gori, umjesto statusa zaštićenog svjedoka ratnog zločina uživa status državnog neprijatelja, što ne odgovara profilu države koja je posvećena zaštiti ljudskih prava.

Hronologija napada i prijetnji Slobodanu Pejoviću:

Na Slobodana Pejovića atentat je pokušan dva puta, 1992. godine, kada je pucano na automobil u kojem se vozio sa suprugom i djecom i 1993. godine, kada je upućen na službeni put vozilom kojem su kočnice otkazale, jer su prethodno onesposobljene, prema nalazu mehaničara. Ni jedan od ovih napada nije istražen.

Do kraja devedesetih godina Pejoviću je više puta anonimno prijećeno smrću.

Od 2000. do 2004. automobil mu je uništavan četiri puta, što je Pejović uredno prijavljivao policiji. Ni jedan slučaj nije rasvijetljen.

U avgustu 2006. godine, državni tužilac je uručio poziv Pejoviću za svjedočenje u istrazi povodom ratnog zlocina deportacije bosanskih izbjeglica 1992, tako što su specijalci pod punim naoružanjem, maskirani, u 11 časova uveče, došli u njegovu kuću da mu uruče poziv za saslušanje sjutradan. Prema svjedočenju Pejovićeve porodice, urucenje poziva ličilo je na pokušaj zastrasivanja i hapšenja nekakvog teroriste.

U decembru 2007. godine, prilikom šetanje, Slobodana Pejovića je napao Vuk Selić metalnom palicom. Pošto se Pejović uspješno odbranio i Selić bio uhapšen, istraga protiv njega se odugovlačila, nalogodavci nisu traženi, a prvostepenom presudom, koja još uvijek nije pravosnažna, Selić je kažnjen uslovno.

U 2008. godini, Pejoviću je kamenom razbijen prozor od kuće, zatim prozor od automobila, a na sjedištu je zatekao poruku “minirano”.

U septembru 2009. godine, razbijen je prozor na Pejovićevom automobilu, a na vozačevom sjedištu ostavljen je metak velikog kalibra koji se koristi u lovu na divljač.

Akcija za ljudska prava zatražila je 16. septembra u pismu Vrhovnom državnom tužiocu da, u skladu sa Zakonom o zaštiti svjedoka, kontaktira Pejovića i da u dogovoru sa njim, odluči o odgovarajućim mjerama njegove zaštite, što do danas nije učinjeno.