Vladu obavezuju višestruki razlozi pravičnosti da unesrećene porodice u Murinu prestane da tretira kao državne neprijatelje
Vojni savez NATO je bombardovao Saveznu Republiku Jugoslaviju od 24. marta do 10. juna 1999. godine zbog politike tadašnjeg državnog vrha, odnosno represije koju su vojska i policija sprovodile na Kosovu. U Crnoj Gori su gađani, po pravilu, vojni ciljevi.
U petak, 30. aprila 1999. godine, prilikom bombardovanja mosta u varoši Murino na sjeveru Crne Gore, avioni NATO su pogodili i prodavnicu i Dom kulture i oštetili druge civilne objekte. Tom prilikom je stradalo šest civila, od kojih troje djece u prodavnici, dok je četvoro ljudi teže povrijeđeno. Poginuli su Miroslav Knežević (14), Olivera Maksimović (13), Julija Brudar (11), Vukić Vuletić (46), Milka Kočanović (69) i Manojlo Komatina (72). Sirene se tog dana nisu čule, niti je bilo drugog upozorenja na opasnost, što je činjenica utvrđena i pravosnažnom sudskom odlukom.
Od maja 2008. godine, porodice poginulih i jedna povrijeđena osoba tuže se sa državom – ministarstvima unutrašnjih poslova i odbrane za naknadu štete. Bliski srodnici poginulih, njih 27, i jedan povrijeđeni, zahtijevali su naknadu nematerijalne štete u pojedinačnim iznosima od 13.000 do 20.000 eura, zbog duševnih bolova i troškova sahrane, odnosno fizičkih bolova, straha i troškova liječenja.
Sve zajedno 453.500€ eura.
Na osnovu tada važećeg člana 180 Zakona o obligacionim odnosima (ZOO), država odgovara za štetu nastalu smrću, tjelesnom povredom ili oštećenjem usljed akata nasilja ili terora, ako su njeni organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Advokat tužilaca, Velija Murić, tvrdio je da državni organi nisu ni na koji način upozorili na napad na Murino, iako su bili obaviješteni o svakom cilju koji će biti napadnut, pa su bili dužni da prije toga zvučnim signalima ili preko sredstava javnog informisanja upozore stanovništvo i spriječe stradanja. U slučaju porodice Manojla Komatine, prvostepeni i drugostepeni sudovi su ovo stanovište prihvatili i pravosnažno dosudili naknadu štete, koja je toj porodici i isplaćena.
Međutim, zastupnik države je protiv pravosnažne presude podnio vanredni pravni lijek, zahtjev za reviziju, tvrdeći da je potraživanje tužilaca zastarjelo, da su se kasno sjetili da tuže državu i da zbog toga državni budžet nije dužan da im bilo šta plati.
Onda je vijeće Vrhovnog suda (predsjedavajuća sudija Julka Badnjar, sudije Natalija Filipović, Branimir Femić, Radojka Nikolić, Rada Kovačević) odlučilo da su nižestepeni sudovi pogrešno dosudili naknadu štete jer je potraživanje zastarjelo: (N)ižestepeni sudovi pogrešno zaključuju da se u konkretnom slučaju može utvrđivati postojanje krivičnog djela u parničnom postupku. Postojanje krivičnog djela može se utvrđivati samo u krivičnom postupku donošenjem krivične presude, pa parnični sud ne može utvrđivati oblik krivičnog djela kako bi primjenio duže rokove zastarjelosti koji su propisani odredbom čl. 377 ZOO, kako je to učinjeno u ovom sporu… (Rev. br. 956/13, str. 3 od 3).
Ali vijeće Vrhovnog suda ni u nastavku ove kratke odluke nije obrazložilo na kom članu, kog zakona je utemeljio tvrdnju da ”parnični sud ne može utvrđivati oblik krivičnog djela kako bi primjenio duže rokove zastarjelosti…”?! Postupajući na ovakav način, Vrhovni sud užasava sve koji znaju, ili osjećaju, da ljudsko pravo na pravično suđenje podrazumijeva i pravo na obrazloženu presudu.
S druge strane, naređenjem porodici Komatina da vrati novac, država ne postupa pravično, u skladu sa postojećom praksom. U postupcima za obeštećenje koje su protiv Crne Gore pokrenule mnoge porodice žrtava tzv. deportacije i posle isteka osnovnog roka zastarjelosti, sudovi su prihvatali da parnični sud može kao prethodno pitanje da utvrdi da je šteta nastala kao posljedica krivičnog djela, na osnovu članova 14 i 15 Zakona o parničnom postupku, i da u tom slučaju primjeni duži rok zastarjelosti na osnovu čl. 377 ZOO. Vlada je prihvatila poravnanje sa žrtvama tog zločina, a posle poravnanja su donošene i pravosnažne presude koje nisu osporene zahtjevima za revizijom u predmetima u kojima je pravna situacija u pogledu zastarjelosti bila ista kao u slučaju Komatina.
Komatine sada čekaju da Ustavni sud odluči po njihovoj ustavnoj žalbi. Na odluke tog suda se pouzdano dugo čeka. U međuvremenu im je naređeno da odmah posle praznika vrate znatnu sumu novca i državi plate i sudske troškove. To jednostavno nije fer.
Vladu obavezuju višestruki razlozi pravičnosti da prestane da porodicu Komatina i drugih pet neopravdano trajno unesrećenih porodica tretira kao državne neprijatelje. Država ima nespornu, prirodnu obavezu na naknadu štete, iako je uspjela da ubijedi Vrhovni sud da je ne natjera da tu obavezu i sprovede.
Rezultat referenduma o tome da li bi država trebalo da obešteti porodice stradalih u Murinu ili ne, bio bi, vjerujem, gotovo jednoglasno u korist obeštećenja i poštovanja ljudskih prava.
Uvijek je pravo vrijeme da se postupi ispravno (M. L. King), a krajnje vrijeme u slučaju porodica stradalih u Murinu je sad.
