Presudom kojom je odbio zahtjev za zaštitu zakonitosti Vrhovnog državnog tužilaštva u predmetu tzv. deportacije BIH izbjeglica Vrhovni sud se pridružio pogrešnom tumačenju međunarodnog humanitarnog prava odnosno domaćeg krivičnog prava Višeg suda i Apelacionog suda Crne Gore. Presuda Vrhovnog suda je suprotna ne samo konkretnim normama međunarodnog prava na koje se čak i poziva, već i samom cilju tog prava – zaštiti civilnih žrtava međunarodnih sukoba, u koje spadaju izbjeglice. Ova presuda po našem mišljenju predstavlja poraz vladavine prava u Crnoj Gori i podsjmeh nevinim žrtvama tog ratnog zločina koji je sud relativizovao u ime države.

Crnogorsko pravosuđe je ovim propustilo i posljednju priliku da pokaže spremnost da međunarodno pravo primijeni na način na koji ga primjenjuju i međunarodni sud (MKSJ) i pravosuđa u okruženju. Majke i supruge poginulih žrtava zločina protiv BiH izbjeglica u Crnoj Gori podnijele su ustavnu žalbu Ustavnom sudu Crne Gore i pokrenule postupak pred Evropskim sudom za ljudska prava zbog zaludnog procesuiranja ovog ratnog zločina u Crnoj Gori. Akcija za ljudska prava će nastaviti da im pomaže u toj borbi za pravdu i u javnom interesu građana Crne Gore, države čiji su sudovi u ovom slučaju presudili na način koji joj ne može služiti na čast.

U nastavku slijedi sumarna pravna analiza glavnih stavova koje je iznio Vrhovni sud u svojoj presudi, prilagođena široj čitalačkoj publici. U izvještaju o procesuiranju ratnih zločina u Crnoj Gori, koji će Akcija za ljudska prava uskoro objaviti i u štampanom izdanju na crnogorskom i engleskom jeziku, ovom presudom ćemo se baviti detaljnije, uz pozivanje na dodatne pravne autoritete na međunarodnom i uporednopravnom nivou.

Tea Gorjanc-Prelević, izvršna direktorica NVO Akcija za ljudska prava

Sumarna analiza presude vijeća Vrhovnog suda Kzz. br. 4/15:

Strane 7-8 – VRAĆANJE CIVILNOG STANOVNIŠTVA U “SVOJU DRŽAVU”

Vrhovni sud je neosnovano zaključio da radnja koju je optužnica pripisala okrivljenima, naime radnja vraćanja civilnog stanovništva u Bosnu i Hercegovinu, nije zabranjena međunarodnim i domaćim pravnim izvorima koje su nižestepeni sudovi primijenili u ovom predmetu – Krivičnim zakonom SR Jugoslavije, zajedničkim članom 3 iz Ženevskih konvencija (1949), i članom 17 Dopunskog protokola II (1977) uz Ženevske konvencije. Prema Vrhovnom sudu, djela zabranjena odgovarajućim odredbama međunarodnog prava – deportacija i prinudno premještanje civilnog stanovništva – ne obuhvataju zabranu nasilnog vraćanja civlnog stanovništva “u svoju državu” (termin iz presude Vrhovnog suda): “preseljavanje” je nasilno odvođenje civila van granica njihove države, a “premještanje” (iz čl. 17 Dopunskog protokola II) predstavlja premještanje civila unutar važećih granica i/ili prisilno napuštanje svoje teritorije na kojoj žive. Nasuprot ovom pravno pogrešnom stavu suda, međutim, prisiljavanje civila da napuste određenu teritoriju zabranjeno je i kada se civilno stanovništvo prisilno vraća u “svoju državu“, a osim toga čl. 17 Dopunskog protokola povrijeđen je u konkretnom slučaju već zbog toga što su žrtve bile prisiljene da napuste svoju teritoriju.

Za postojanje zločina preseljavanja (termin koji se primjenjuje na oružane sukobe međunarodnog karaktera) ili premještanja (termin koji se primjenjuje na oružane sukobe nemeđunarodnog karaktera), dovoljno je da su osobe nasilno premještene preko de jure ili de facto granica između nekih država, pri čemu je irelevantno u kom pravcu se osobe nasilno premještaju i o kojim državama je riječ. Žalbeno vijeće Međunarodnog krivčinog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) je 2006. godine u presudi Stakić navelo da “radnju izvršenja zločina deportacije čini nasilno premještanje osoba … sa područja na kom zakonito borave, preko de jure državne granice ili, pod određenim okolnostima, preko de facto granice“ (stav 278). Prema tome, da bi postojalo nasilno preseljavanje/premještanje, ne mora se dokazivati da je došlo do prelaženja državne granice iz pravca “svoje države“ u pravcu druge države. Umjesto toga, dovoljno je dokazati da je došlo do prelaženja neke državne granice. Sve i ako je Vrhovni sud polazio od toga da najčešća situacija u životu, i u praksi suđenja za ratne zločine, ona u kojoj ako dolazi do protjerivanja civila preko državnih granica to je protjerivanje preko granica države u kojoj su civili do tada živjeli godinama ili decenijama unazad, to ne znači da međunarodno krivično pravo zabranjuje samo deportaciju izvan “svoje“ države. Restriktivno tumačenje Vrhovnog suda, osim što ignoriše praksu MKSJ, vodi apsurdnom rezultatu da, u uslovima oružanog sukoba, državne ili nedržavne strukture mogu da nakažnjeno protjeruju izbjeglice iz države izbjeglištva nazad u područje sukoba i time ih osude na neminovno stradanje, kako se i desilo u konkretnom slučaju.

Osim toga, Vrhovni sud je, kao i Apelacioni sud prije njega, proizvoljno učitao u član 17 Dopunskog protokola II riječi i sadržaj koji u toj odredbi ne postoje. Naime, dok član 17 propisuje da “civili ne smiju biti prisiljeni da napuste svoju teritoriju“, Apelacioni sud i sada Vrhovni sud predstavljaju član 17 tako kao da glasi “civili ne smiju biti prisiljeni da napuste svoju teritorju na kojoj žive”. Arbitrarno dodavanje riječi “na kojoj žive” je omogućilo Apelacionom sudu i Vrhovnom sudu da potom naprave argument da se član 17 ne primjenjuje na izbjeglice prisilno vraćene u Bosnu i Hercegovinu, jer te izbjeglice nisu živjele na teritoriji Crne Gore pa ih tako član 17 Dopunskog protokola navodno nije štitio. Ustvari, protivno ovakvom zaključivanju Apelacionog suda i sada Vrhovnog suda, iz autoritativnih izvora međunarodnog prava proizilazi da je “svoja teritorija“ iz člana 17 Dopunskog protokola – kao teritorija sa koje civili ne smiju biti prisiljeni da odu – teritorija na kojoj civili zakonito borave (engl. lawfully present), a ne obavezno teritorija na kojoj “žive” u smislu dugotrajnog, svojom voljom izabranog stanovanja, obavljanja radnih aktivnosti, i slično. U presudama MKSJ, uključujući pomenutu presudu Stakić iz 2006. godine, zločin nasilnog premještanja civila sa teritorije jedne države na teritoriju druge postoji ako su civili bili prisiljeni da napušte “područje na kom zakonito borave“. Civili u tzv. predmetu Deportacija zakonito su boravili na području Crne Gore, tako da je prisiljavanje tih osoba da napuste teritoriju Crne Gore predstavljalo povredu člana 17 Dopunskog protokola II.

Strana 9 – SVOJSTVO UČINIOCA

Vrhovni sud se pridružio Višem sudu i Apelacionom sudu u zastupanju proizvoljnog pravnog standarda po kojem “učinilac krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovnišva može biti samo pripadnik vojne, političke i administrativne strane u sukobu i svako drugo lice koje se nalazi u njenoj službi, bez obzira da li je bio pripadnik oružanih formacija ili kakvih drugih nenaoružanih organizacija, koje bi se svojom aktivnošću svrstalo uz neku stranu u sukobu.”

Kako je u potvrdio ekspert Evropske komisije, Mauricio Salustro, u analizi procesuiranja ratnih zločina u Crnoj Gori, iz decembra 2014. godine, ovakav pravni stav, bez presedana u komparativnoj praksi, je “očigledno pogrešan”. Taj stav nema bilo kakvo uporište u zakonu, prema kojem pomenuto krivično djelo može da počini svako “ko … naredi … ili izvrši”, dakle bez ograničenja na pripadnike oružanih snaga ili na djelovanje u službi strane u sukobu.

U međunarodnom i komparativnom pravu, dovoljno je za postojanje ratnog zločina (umjesto običnog krivičnog djela) da postoji veza (nexus) sa oružanim sukobom. Prema praksi MKSJ, djelo predstavlja ratni zločin ako je “postojanje oružanog sukoba u značajnoj mjeri uticalo na sposobnost počinioca da izvrši zločin, njegovu odluku da ga izvrši, način izvršenja ili cilj s kojim je izvršen” (presuda Žalbenog vijeća MKSJ u predmetu Kunarac i ostali, 12. jun 2002. godine, stav 58). U predmetu tzv. Deportacija, kako sposobnost tako i odluka optuženih da preduzmu zabranjene radnje stajali su u vezi sa oružanim sukobom u Bosni i Hercegovini, a cilj – razmjena za zarobljene srpske borce u Bosni i Hercegovini – je takođe bio direktno vezan za taj sukob.

Strana 9 – NAREĐENJE PRETPOSTAVLJENOG

Vrhovni sud je potom, vjerovatno da bi osnažio svoj pravno irelevantni stav da se okrivljeni nisu svrstali uz snage bosanskih Srba kao stranu u sukobu, dodao da takvog svrstavanja nema kada okrivljeni smatraju da postupaju po naređenju pretpostavljenog. Ova linija razmišljanja je potom odvela Vrhovni sud do pozivanja na član 33, stav 1, tačka (a) Rimskog statuta Međunarodnog krivičnog suda, prema kojem, navodno, će se lice koje je počinilo djelo osloboditi krivične odgovornosti ako je imalo zakonsku obavezu da postupa po naređenju svoga naredbodavca. To, prema Vrhovnom sudu, znači da optuženi nisu krivi, jer su na osnovu naređenja pretpostavljenih predali izbjeglice organima SUP-a i KPD Foča i SUP-a Srebrenica.
Nema logike u stavu Vrhovnog suda da motiv iz kog lice pomaže vojne napore strane u sukobu opredjeljuje ocjenu da li se lice svrstava uz tu stranu. Za tu ocjenu relevantno je jedino da li svojim postupcima realno (objektivno) pomaže toj strani i da li ima svijest o tome, a ne da li lice pomaže stranu u sukobu iz ideološkog uvjerenja, radi izvršavanja naređenja (u situaciji u kojoj ne postoji prinuda), ili iz nekog trećeg razloga.

Naročito je neodrživo pozivanje od strane Vrhovnog suda na član 33, stav 1, tačku (a), Rimskog statuta.

Najprije, Vrhovni sud je citirao samo prvi od ukupno tri zahtjeva koji – sva tri – moraju prema članu 33 Rimskog statuta biti ispunjeni da bi odgovornost lica bila isključena. Osim zahtjeva (a), da je lice bilo pravno obavezno da postupi po zadatoj naredbi, moraju biti ispunjeni dodatni uslovi da bi odgovornost lica bila isključena: (b) lice nije znalo da je naređenje protivpravno, i (c) naređenje nije bilo očigledno protivpravno. Vrhovni sud je prećutao zahtjeve (b) i (c) i tako izbjegao jedino moguće zaključke, koji su nepovoljni po optužene. Naime, naređenje da se vrate izbjeglice u zonu sukoba zabranjeno je prema međunarodnom izbjegličkom pravu, a na osnovu međunarodnog humanitarnog prava bilo je zabranjeno predavanje izbjeglih muslimana vojsci bosanskih Srba kao talaca koji treba da posluže za razmjenu. Očigledno je da su takva naređenja protivpravna (tačka (c) u članu 33, stav 1, Rimskog statuta). Čak i kada protivpravnost ne bi bila svakom očigledna, svakako da su optuženi, kao lica na funkcijama u službi bezbjednosti i policiji, sa odgovarajućim intelektualnim i obrazovnim kapacitetom, znali za tu protivpravnost (tačka (b) u članu 33, stav 1).

Dodatni razlog zbog kog je pozivanje Vrhovnog suda na odredbu Rimskog statuta pogrešno je taj što je djelo iz optužnice izvršeno 1992. godine, a Rimski statut je stupio na snagu deset godina kasnije. Pri tome, prema gotovo nepodjeljenom stavu međunarodnopravnih eksperata, Rimski statut je po pitanju naređenja odstupio od običajnog međunarodnog prava, utoliko što je u očigledno protivpravna naređenja uvrstio samo naređenja da se izvrše genocid ili zločin protiv čovječnosti – za razliku od običajnog prava – ne i naređenje da se izvrše ratni zločini. Vrhovni sud se, umjesto na običajno pravo koje je relevantno za tumačenje “naređenja pretpostavljanog” za djelo počinjeno 1992. godine, pozvao na Rimski statut koji je za to tumačenje irelevantan.