Foto: screenshot (YouTube)

Ustavni sud Crne Gore je izradio i dostavio odluku u slučaju nekažnjene policijske torture nad Miloradom Martinovićem, kojom je usvojio njegovu ustavnu žalbu i utvrdio da je žrtva kršenja čl. 28 Ustava Crne Gore i čl. 3 Evropske konvencije o ljudskim pravima (zabrana mučenja) kako zbog samog mučenja koje je preživio od policije, tako i zbog toga što državno tužilaštvo nije djelotvorno istražilo taj događaj od 24.10.2015. godine.

Ustavni sud je odlukom naložio „Osnovnom državnom tužilaštvu u Podgorici da preduzme druge odgovarajuće mjere i radnje, radi sprovođenja temeljne, brze i nezavisne istrage, koja treba da osigura identifikovanje i krivično gonjenje policijskih službenika Uprave policije Crne Gore – Specijalne antiterorističke jedinice, za koje se osnovano sumnja da su, na štetu podnosioca, izvršili krivično djelo mučenje iz člana 167. stav 2. u vezi stava 1. Krivičnog zakonika u sticaju sa krivičnim djelima teška tjelesna povreda iz člana 151. stav 1. Krivičnog zakonika i uništenje i oštećenje tuđe stvari iz člana 253. stav 2. u vezi stava 1. Krivičnog zakonika.“

Ustavni sud je obavezao Osnovno državno tužilaštvo u Podgorici (ODT) da u roku od tri mjeseca izvrši tu odluku i da izvještaj o tome što je preduzelo dostavi Ustavnom sudu.

Odluka u slučaju Martinović je donijeta 25. jula 2017, dostavljena je posle više od tri mjeseca 6.11.2017, a još uvijek nije objavljena u Službenom listu, pa tromjesečni rok u kome je ODT dužno da sprovede sve potrebne radnje još nije ni počeo da teče. Kako je u odluci Ustavni sud konstatovao da ODT nije hitno sprovelo istragu i naložio da je sad hitno sprovede, odugovlačenje Ustavnog suda u izradi odluke i njenom objavljivanju ne podržava ozbiljnost naredbe za hitno sprovođenje istrage.

Ustavni sud je prethodno, u odlukama o nedjelotvornom sprovođenju istrage policijske torture u Zlatarskoj ulici (slučaj Branimira Vukčevića i Momčila Baranina) naložio ODT da sprovede sve neophodne radnje u toj istrazi i ostavio tromjesečni rok da podnese izvještaj o tome što je preduzeto. Kako je taj rok nedavno istekao, direktorica HRA, punomoćnica Vukčevića i Baranina u tom postupku, zatražila je od Ustavnog suda da dostavi taj izvještaj.

U odluci u slučaju Martinović, Ustavni sud je konstatovao da je dužnost državnog tužilaštva da u istrazi policijske torture postupa temeljno i izvrši ”strogu kontrolu policijske verzije događaja”. Međutim, zaključeno je da u tom slučaju nadležni državni tužilac u ODT Podgorica očigledno nije bio spreman da preispituje policijske izvještaje jer nikome od učesnika koje je ispitivao nije postavio ni jedno pitanje:

„… Ustavni sud smatra da, iako je tačno da je nadležni državni tužilac ispitao podnosioca žalbe i očevice događaja, nikome od njih nije postavio ni jedno pitanje. Nadalje, iako je kasnije, u predmetu Kt. 1126/15, nadležni državni tužilac saslušao sve pripadnike SAJ-a, uprkos tome što je, imajući u vidu snimke na kojima se jasno vidi kako se događaj odigrao, očigledno da ni jedan od policijskih službenika nije govorio istinu, nastojeći da izbjegne krivičnu odgovornost, njima nije postavljeno nijedno pitanje. Prema tome, nema indikacija da je nadležni državni tužilac bio pripremljen da ispituje policijski izvještaj o tom događaju…“ (str. 22 odluke).

Takođe je utvrđeno da državni tužilac Martinoviću i svjedoku nije omogućio da identifikuju policijske službenike:

„Ono što Sud smatra naročito upečatljivim jeste i to da, iako su podnosilac žalbe (prilikom saslušanja od strane državnog tužilaštva) i svjedok M.K. (prilikom saslušanja od strane Uprave policije) jasno rekli da bi mogli da identifikuju dotične policijske službenike, kada bi imali priliku da ih lično vide, ništa nije urađeno da bi im se omogućilo da to i učine“ (str. 22 odluke).

Konačno, zaključeno je da je državno tužilaštvo, “neshvatljivo”, uporno tražilo od policije da identifikuje počinioce, iako je ono bilo dužno da sprovede nezavisnu istragu i da neposredno istražuje policiju:

”… osobe nadležne za sprovođenje istrage, i one koje istragu provode, moraju biti nezavisne od onih koje su učestvovale u spornom događaju, pa je, stoga, neshvatljivo da Tužilaštvo traži prikupljanje podataka i dokaza od starješine policijske jedinice, čiji su pripadnici osnovano sumnjivi da su izvršili krivično djelo… Ustavni sud smatra da je nadležno državno tužilaštvo sprovodilo istragu na način koji ne zadovoljava standard nezavisnosti istrage jer je u kontinuitetu zahtijevalo od Uprave policije da preduzme mjere i radnje u cilju identifikacije policijskih službenika, zanemarujući pri tom da su policijski službenici, od kojih se traži sprovođenje istrage, podređeni istovjetnom zapovjednom lancu kao i oni službenici koji su bili podvrgnuti istrazi“ (str. 23 odluke).

Ustavni sud je konstatovao da je ODT Podgorica ukupno podnijelo 14 pisanih zahtjeva i urgencija načelniku CB Podgorica, direktoru Uprave policije i ministru unutrašnjih poslova (str. 10 odluke). Takođe je konstatovano i da je Uprava policije postupala nezakonito jer nije sarađivala sa državnim tužilaštvom i nikada nije preduzela mjere da se izvještaj pripadnika SAJ o primjeni sredstava prinude sačini u skladu sa propisima (str. 21 odluke).

Zaključeno je i da činjenica da je tužilaštvo podiglo optužnice protiv komandanta SAJ i dva pripadnika te jedinice ne znači da je sprovedena djelotvorna istraga ”kod činjenice da su ta dva lica sama priznala izvršenje krivičnog djela” (str. 23).

Na kraju je utvrđeno da postoji ”…ozbiljna sumnja u spremnost Tužilaštva da sprovede nezavisnu istragu“ i zaključeno da ”… istraga ozbiljnih navoda o zlostavljanju podnosioca nije bila temeljna i da nadležno državno tužilaštvo nije preduzelo sve razumne i raspoložive mjere radi osiguranja dokaza…“ (str. 23).

Dakle, Ustavni sud je utvrdio, posle dvije veoma slične odluke u slučaju policijskog zlostavljanja u Zlatarskoj ulici, da i u ovom slučaju ODT u Podgorici nije bilo spremno da se suprotstavlja policiji i da je pobjeglo od odgovornosti za neposrednu istragu pripadnika policije, protivno svojim profesionalnim dužnostima primjene zakona i zaštite ljudskih prava. Zbog toga HRA ponovo apeluje na Vrhovnog državnog tužioca Ivicu Stankovića da hitno obezbijedi vladavinu prava u vidu djelotvorne istrage policijske torture u slučaju Martinović, kao i utvrđivanja odgovornosti svih onih u državnom tužilaštvu i Upravi policije koji su do sada tu istragu opstruirali, kako je utvrđeno i u odluci Ustavnog suda. Vlada Crne Gore bi, takođe, morala da se pozabavi nezakonitim postupanjem Uprave policije i prilikom torture i u istrazi tog događaja i obezbijedi da u policiji ne rade batinaši i oni koji ih prikrivaju.

Podsjećamo da Komitet protiv mučenja UN, koji će 2018. godine ponovo razmatrati Crnu Goru, pored istraživanja i kažnjavanja neposrednih izvršilaca mučenja, smatra suštinski važnim istraživanje i procesuiranje nadređenih službenika koji su odgovorni za saučesništvo u mučenju i drugom zlostavljanju i putem neposrednog podstrekavanja ili ohrabrivanja ili prihvatanja i prikrivanja (CAT, General Comment No. 2, Implementation of article 2 by States parties, st. 26). Procesuiranje komandanta SAJ u ovom slučaju za k.d. Pružanje pomoći učiniocu poslije izvršenog krivičnog djela, ne obuhvata sve koji su bili dužni da u ovom slučaju obezbijede zakonito postupanje Uprave policije, a to nisu učinili.

Odluka Ustavnog suda u slučaju Milorada Martinovića je dostupna ovdje.