Crna Gora je počela izradu nove Strategije unapređenja mentalnog zdravlja, s obzirom na to da je postojeća Strategija iz 2004. godine.
Akcija za ljudska prava sarađuje u tom postupku. Zalažemo se za postupke prevencije i liječenja koji će obezbijediti poštovanje ljudskih prava mentalno oboljelih osoba, posebno kroz deinstutucionalizaciju uz adekvatnu društvenu podršku.
U tom kontekstu, preporučujemo vašoj pažnji tekst koji tretman mentalno oboljelih ljudi posmatra kao pitanje ostvarenja socijalne pravde i ljudskih prava.
Zašto je mentalno zdravlje pitanje socijalne pravde
Piše: Ailbhe Finn, Mentalno zdravlje Evrope (Mental Health Europe)
Elenor Longden je bila studentkinja kada je prvi put čula glasove. Nakon što joj je ustanovio dijagnozu šizofrenije, doktor joj je rekao da bi bilo bolje da je oboljela od raka nego od šizofrenije jer se rak lakše liječi.
Elenorino iskustvo „dijagnostifikovanja, drogiranja i odbacivanja“ od strane sistema zdravstvene zaštite nije neuobičajeno. Međutim, njen oporavak takođe nije neuobičajen. Ona je sada istraživačica, psihološkinja koja završava doktorske studije i međunarodna govornica o mentalnom zdravlju. I dalje čuje glasove, ali joj ne treba terapija.
Njena priča dovodi u pitanje uobičajeni doživljaj šizofrenije kao bolesti koja onemogućava normalan život i naglašava zašto je potrebno ponovo razmisliti o biomedicinskom pristupu mentalnom zdravlju.
Šta predstavlja biomedicinski pristup? Jednostavno rečeno, to je tendencija da se mentalno zdravlje posmatra kao biološko oštećenje mozga: neizbježno, neizlečivo i genetski određeno. Dokazi za ovaj model, koji dominira u medicinskoj praksi i javnom mnjenju, su „klimavi“, u najboljem slučaju.
Na primjer, iako geni mogu značajno da utiču na ranjivost na traumu, postoje mnogo jači dokazi o tome da životna iskustva i društvena sredina značajno utiču na mentalno zdravlje. Mnogo je vjerovatnije da će se ona djeca koja dožive siromaštvo, zlostavljanje i diskriminaciju kasnije u životu susresti sa problemima mentalnog zdravlja. Prema kliničkom psihologu Ričardu Bentelu (Richard Bentell) „dokazi o povezanosti između nesreće u djetinjstvu i budućih psihijatrijskih poremećaja statistički su toliko jaki kao i veza između pušenja i raka pluća.“
Biomedicinski pristup takođe može dovesti i do patologizacije normalnih ljudskih reakcija na patnju. Ne treba da iznenadi što ljudi koji prolaze kroz razvod ili nezaposlenost mogu da dožive depresiju i anksioznost, pa im trebaju podrška i usluge, ali to nije isto što i bolest.
Budući da biomedicinski model teži izolaciji mentalnog zdravlja iz šireg društvenog konteksta, on naglašava liječenje, a ne prevenciju, a modeli tretmana koji se podrazumijevaju uglavnom se oslanjaju na ljekove. Dok ljekovi odgovaraju nekim osobama, oni svakako ne odgovaraju svima, a i njihovi neželjeni efekti mogu biti veliki. Tableta neće izbrisati posljedice beskućništva ili maltretiranja u školi.
Štaviše, postoje dokazi da percepcija problema mentalnog zdravlja kao bolesti može povećati stigmu u društvu – što dodatno nanosi štetu osobama kojima su potrebni podrška i društvo za uspješan oporavak. A oporavak je moguć, ljudi mogu da budu bolje i postaju bolje. Oni mogu da nastave da žive sadržajan život uz podršku porodice i prijatelja i da nastave da se školuju i rade. Ali oporavak je teži ako je jedini tretman koji im je na raspolaganju medikamentozni, jer se ne bavi rješavanjem osnovnih uzroka njihovih nevolja i resursima koji su im potrebni za izliječenje.
Potreban nam je bolji način razmišljanja o mentalnom zdravlju. Moramo razvijati zdravstvene sisteme koji integrišu mentalnu i fizičku zdravstenu zaštitu, posebno na nivou primarne zdravstvene zaštite. Mentalno i fizičko blagostanje je nerazdvojno povezano – fizička bolest i bol mogu izazvati depresiju i anksioznost, i obratno, mogu sakriti osnovne bolesti, naročito kada ljekari tumače ova iskustva isključivo kroz objektiv psihijatrijske dijagnoze.
Svaki tretman mora početi sa fokusom na cijelu osobu. Potrebni su nam odgovarajuća briga u zajednici i holistička rješenja koja uzimaju u obzir socijalne, ekonomske i kulturne faktore. Takođe, moramo proširiti naše razumijevanje o oporavku, koje treba da podrazumijeva sposobnost osobe da živi dobar život na svoj način, prije nego kao odsustvo određenih simptoma.
Na kraju, moramo početi da tretiramo mentalno zdravlje kao socijalnu pravdu i pitanje ljudskih prava. Mentalno zdravlje Evrope zbog toga zagovara psihosocijalni model koji priznaje dubok uticaj životnog iskustva i društvenog okruženja u oblikovanju mentalnog zdravlja. Znamo da siromaštvo, rasizam i nasilje dovode do većeg rizika od razvoja problema mentalnog zdravlja – što znači da su neophodne intervencije u odnosu na ukupno stanovništvo usmjerene na suzbijanje osnovnih uzroka ove zdravstvene krize.
Naši postojeći sistemi za zaštitu mentalnog zdravlja nisu dobri ni za tretman bolesti, ni za njenu prevenciju – a biomedicinski model je jedan od glavnih razloga. Buduća istraživanja mogu pružiti bolji uvid u kompleksne odnose između gena, mozga i mentalnog zdravlja. No, ta otkrića neće spriječiti ljude da doživljavaju bolne stvari niti će obrisati njihovu potrebu za podrškom.
Fokusirajući se na bolest, biomedicinski model ne ostavlja prostora za slušanje osoba koje su proživjele probleme s mentalnim zdravljem – iako su one stvarni činioci oporavka, jer su najbolji stručnjaci za svoje živote.
Originalni tekst Why Mental Health Is a Social Justice Issue je dostupan na stranici Open Society Foudations.
