U maju i junu 1992. godine, najmanje 66 izbjeglica bošnjačke nacionalnosti iz Bosne i Hercegovine nezakonito je uhapšeno na teritoriji Crne Gore, a zatim isporučeno njima neprijateljskoj vojsci bosanskih Srba u Bosni i Hercegovini. Samo 12 osoba deportovanih iz Crne Gore uspjelo je da preživi mučenje u koncentracionim logorima. Izbjeglice lišene slobode su, po pravilu, dovedene u Centar bezbjednosti Herceg-Novi, koji je služio kao sabirni centar, odakle su 25. maja autobusima transportovani u koncentracioni logor u Foču, odnosno 27. maja na neutvrđenu lokaciju u istočnoj Bosni, gdje su ubijeni. Još uvijek nisu pronađeni posmrtni ostaci svih žrtava.
Podsjećamo da su HRA, CGO, ANIMA i tadašnji predsjednik Savjeta za građansku kontrolu rada policije, Aleksandar Saša Zeković, još 2011. godine upitili tri inicijative za uspostavljanje dana sjećanja na žrtve deportacije, postavljanje spomenika žrtvama i izvinjenje žrtvama, ali, nažalost, do danas nijedna inicijativa nije prihvaćena.
Spomenik bi trebalo da sačuva uspomenu na žrtve i posluži kao trajno upozorenje novim generacijama službenika MUP-a da su dužni da odbiju izvršavanje naređenja koje za posljedicu ima ratni zločin ili drugo kršenje ljudskih prava. Podizanjem spomen-obilježja država bi obezbijedila kontinuirano i upečatljivo obrazovanje policijskih snaga i bila primjer u regionu.
Slučaj deportacije izbjeglica do danas nije adekvatno krivično procesuiran. Prvi pokušaj procesuiranja je propao kada je Vrhovni sud 2015. godine potvrdio pravosnažnu oslobađajuću presudu za sve optužene, iako ona nije bila zasnovana na obavezujućem međunarodnom humanitarnom pravu. Drugi pokušaj procesuiranja ovog slučaja od Specijalnog državnog tužilaštva već tri godine očekuje i Evropska komisija i domaća javnost. Sporazumnom isplatom obeštećenja porodicama žrtava 2008. godine Vlada je pokazala da prihvata odgovornost za stradanje izbjeglica, do koga ne bi došlo da su ostali zaštićeni u Crnoj Gori u kojoj su potražili utočište.
