Određivanjem i produžavanjem pritvora zbog paljenja zastave Crne Gore, trojici crnogorskih državljana je povrijeđeno pravo na slobodu ličnosti i nesrazmjerno ograničeno pravo na slobodu izražavanja, smatra Akcija za ljudska prava (HRA). Primjenom mjera koje su blaže od pritvora, kao što je oduzimanje putnih isprava ili jemstvo, mogla je biti otklonjena opasnost od bjekstva i obezbijeđeno prisustvo okrivljenih u krivičnom postupku, a sud nije obrazložio zašto blaže mjere ne bi mogle biti primjenjene, čime je postupio protivno domaćim propisima i praksi Evropskog suda za ljudska prava.  HRA takođe smatra da je određivanje pritvora u ovom slučaju nesrazmjerno ograničilo slobodu izražavanja i podsjeća na stav međunarodnih tijela za zaštitu ljudskih prava da država i njeni simboli ne treba da budu predmet krivičnopravne zaštite. HRA se zbog toga od 2010. godine zalaže za brisanje krivičnog djela Povreda ugleda Crne Gore iz Krivičnog zakonika Crne Gore.

Osnovni sud u Kotoru je kao razloge za određivanje pritvora I.R. (30) iz Plava, N.Š. (26) godina iz Andrijevice i M.Š. (25) godina iz Danilovgrada, istakao opasnost od bjekstva i opasnost da optuženi ponove krivično djelo Povreda ugleda državnih simbola iz člana 198 KZCG („Ko javno izloži poruzi Crnu Goru, njenu zastavu, grb ili himnu, kazniće se novčanom kaznom ili zatvorom do jedne godine”). Kod dvojice okrivljenih, kao okolnosti koje na ukazuju na opasnost od bjekstva, sud je naveo njihovu relativnu mladost, nezaposlenost, nemanje vrijedne imovine, nemanje djece za koje bi ih vezivale obaveze svakodnevnog staranja i izdržavanja. Medjutim, sud je našao da opasnost od bjekstva postoji i na strani trećeg osumnjičenog Š. M, koji je u vanbračnoj zajednici i koji je otac djeteta od 8 mjeseci. Kod njega je opasnost prepoznata u tome što roditelji njegove vanbračne partnerke žive u inostranstvu.

Sud je zaključio da kod sve trojice osumnjičenih „samo od njihove volje zavisi da li će se odazvati na pozive suda i biti dostupni do kraja postupka, jer ih nikakve čvrste spone koje bi se mogle tretirati garancijama, ne vežu  za Crnu Goru“.  Obrazloženje je protivno standardima iz prakse Evropskog suda za ljudska prava jer ne sadrži uvjerljivo obrazloženje rizika od bjekstva, kao ni objašnjenje zašto se primjenom alternativnih mjera, kao što je oduzimanje putnih isprava, ne bi moglo obezbijediti prisustvo okrivljenih i nesmetano vođenje krivičnog postupka. Takođe, u sudskoj praksi Apelacionog suda Crne Gore je zauzet stav da se lična svojstva okrivljenog (npr. mlad, neoženjen, nezaposlen) ne mogu cijeniti kao razlozi koji bi ukazivali na opasnost od bjekstva.

Stav suda da visina zaprijećene kazne u ovom slučaju može uticati na okrivljene da pobjegnu iz zemlje je takođe nerealan, ako se uzme u obzir da je za krivično djelo za koje se okrivljeni terete, Povreda ugleda Crne Gore, iz člana 198 Krivičnog zakonika, zaprijećena novčana kazna odnosno kazna zatvora do godinu dana, što je među najblažim kaznama koje propisuje taj zakon.

Sud u Kotoru je takođe postupio suprotno stavu Evropskog suda za ljudska prava, kojim je definisana obaveza da se opasnost od ponavljanja krivičnog djela kao osnov za određivanje pritvora primjenjuje restriktivno, i samo ako nije moguća primjena mjera nadzora poput zabrane napuštanja stana, zabrane napuštanja boravišta, zabrane pristupa ili sastajanja sa određenim licima (Clooth v. Belgium, 1991). Ističemo i da su okrivljeni u ovom slučaju jasno izjavili da „ne pomišljaju da ponove nešto slično“, a posebno ne isto krivično djelo.

Žalbe okrivljenih na rješenje o određivanju pritvora je odbilo vanraspravno vijeće Osnovnog suda u Kotoru, koje je potvrdilo odluku istražnog sudije i okrivljenima produžilo pritvor u istražnom zatvoru UIKS Spuž za još najmanje 30 dana.

Posebno ukazujemo na problem određivanja pritvora za krivično djelo koje spada u zaštitu ugleda države i njenih simbola, s obzirom na stav Komiteta za ljudska prava Ujedinjenih nacija i specijalnih izvjestilaca i predstavnika za slobodu izražavanja UN, Savjeta Evrope, OEBS-a, Organizacije američkih država i Afričke komisije za ljudska prava i prava naroda da država ne zaslužuje posebnu zaštitu u zakonima o kleveti, jer „ni država, ni njeni simboli nemaju osjećanja i zbog toga ne mogu biti pasivni subjekti kod krivičnih djela kojima se povređuje ugled ili reputacija“.  Takođe, zaključak konferencije u organizaciji predstavnika OEBS za slobodu medija i organizacije Reporteri bez granica 2003. godine u Rimu jeste da državni simboli i drugi objekti (zastave, religijski simboli) ne treba da uživaju ni krivičnu ni građanskopravnu zaštitu od klevete i uvrede. Imajući sve to u vidu, HRA je još 2010. godine predložila da se ovo krivično djelo izbriše iz Krivičnog zakonika ili bar da se ukine zatvorska kazna.

Bez obzira na sve aktuelne događaje i pojačane strasti, Crna Gora mora, prije svega, ostati država koja poštuje ljudska prava na nivou međunarodnih standarda, pa apelujemo na sve državne vlasti da te standarde imaju u vidu prilikom donošenja svake odluke koja zadire u ljudska prava.