Akcija za ljudska prava (HRA) apeluje na Vrhovnog državnog tužioca da izda obavezujuće uputstvo državnim tužiocima da prilikom određivanja zadržavanja građana i podnošenja predloga za određivanje pritvora postupaju u skladu s minimalnim standardima ljudskog prava na slobodu ličnosti, koji zahtijeva uvjerljive razloge za svako lišenje slobode svake osobe, makar ono trajalo i dva sata, a ne 72, koliko je to u nadležnosti državnih tužilaca (Rantsev v. Cyprus and Russia, st. 317).

Nakon uvida u rješenje o zadržavanju jednog od sveštenika u Nikšiću, zaključujemo da ono ne sadrži obrazloženje dokaza o postojanju osnova sumnje da je djelo izvršeno, kao što ne sadrži ni razloge za postojanje opasnosti od ponavljanja djela, koja je navedena kao razlog za zadržavanje, što je suprotno evropskom standardu prava na slobodu ličnosti iz člana 5 Evropske konvencije o ljudskim pravima, koji zahtijeva da lišenje slobode bude utemeljeno u konkretnim i utemeljenim razlozima koji nisu „apstraktni, opšti i stereotipni“.

Ni rješenje istražnog sudije o odbijanju žalbe protiv rješenja o zadržavanju ne sadrži utemeljene razloge za zadržavanje. U rješenju je navedeno da je osumnjičeni učestvovanjem u organizaciji vjerskog obreda van vjerskog objekta – litiji – uprkos mjerama i upozorenjima, pokazao „javnu demonstraciju građanske neodgovornosti, pa i bezobzirnosti u uslovima pandemije“, te da to, samo po sebi, upućuje na zaključak da će, ako se nađe na slobodi ponoviti izvršenje krivičnog djela. U obrazloženju se ne navodi šta je sam osumnjičeni imao da kaže o tome, da li je prijetio da će izvršiti djelo ili ne, da li postoje dokazi da je ranije postupao suprotno mjerama ili vršio krivična djela i sl, drugim rječima, opasnost je sasvim apstraktno predstavljena, što navodi na zaključak da istražni sudija zadržavanje zapravo tretira kao kaznu, što je suprotno pravnom poretku Crne Gore u kome važi pretpostavka nevinosti.

Ističemo da ovo nije prvi slučaj da se HRA uvjerava u neutemeljenost odluka o lišavanju slobode građana u Crnoj Gori, pa smatramo da je krajnje vrijeme, a posebno imajući u vidu narastajuće tenzije u društvu, da se ono počne primjenjivati krajnje obazrivo, onda kada je to neophodno, kao krajnja mjera u krivičnom postupku, u skladu sa međunarodnim standardima ljudskih prava.