Danas se navršava 28 godina od ratnog zločina koji su pripadnici Vojske Republike Srpske počinili na željezničkoj stanici u mjestu Štrpci, na granici BiH i Srbije, tako što su iz voza, koji je saobraćao na relaciji Beograd-Bar, izveli i ubili 20 putnika, od kojih 18 Bošnjaka, jednog Hrvata i jednog nepoznatog putnika.

Akcija za ljudska prava (HRA) apeluje da se konačno otkriju nalogodavci iz političkih i vojnih krugova Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske, da se svi počinioci kazne, da se preduzme temeljna akcija da se pronađu posmrtni ostaci svih žrtava i da Crna Gora izmjenom zakona obezbijedi socijalnu zaštitu porodicama stradalih u ovom zločinu kao civilnim žrtvama rata.

Rodbina otetih putnika i njihovi prijatelji, danas u Podgorici i Bijelom Polju polažu cvijeće kod spomen obilježja – u Bijelom Polju je 2016. godine podignut spomenik stradalima u ovom zločinu, dok u Podgorici postoji zajedničko spomen obilježje svim civilnim žrtvama ratova u bivšoj Jugoslaviji 1991-2001.

Među stradalima su: Esad Kapetanović, Ilijaz Ličina, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Tomo Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedno nepoznato lice. Od njih dvadeset, deset je bilo iz Crne Gore.

Žrtve su otete iz voza, odvedeni su do škole u selu Prelovo kod Višegrada, gdje su opljačkani i pretučeni, pa prebačeni u selo Mušići, kod Višegradske Banje, gdje su svi ubijeni, a njihova tijela bačena u Drinu. Najstariji je imao 59, a najmlađi 16 godina. Tijelo Halila Zupčevića, pronađeno je tek 2009. godine na obalama Perućačkog jezera, blizu Višegrada, a na istoj lokaciji su 2010. godine pronađeni posmrtni ostaci Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Ilijaza Ličine. Posmrtni ostaci ostalih žrtava ovog zločina do danas nijesu pronađeni.

Za ovaj zločin su do sada osuđeni samo Nebojša Ranisavljević i Mićo Jovičić, pripadnici interventne čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske pod nazivom ‘’Osvetnici’’.

Ranisavljević je pred Višim sudom u Bijelom Polju 2003. godine osuđen na kaznu zatvora od 15 godina, dok je Jovičić sa Tužilaštvom BiH 2016. godine zaključio sporazum o priznanju krivice, na osnovu koga mu je izrečena kazna zatvora od pet godina. Vođu ove jedinice Vojske Republike Srpske, Milana Lukića, Haški tribunal je osudio na doživotnu kaznu zatvora zbog ratnih zločina u Višegradu, ali ne i za Štrpce. Njega je tek u decembru 2019. tužilaštvo Bosne i Hercegovine optužilo za učešće u ovom zločinu.

Pred sudom Bosne i Hercegovine od 2015. godine je u toku suđenje desetorici optuženih za ovaj zločin.

I pred Specijalnim sudom u Beogradu u toku je suđenje dijelu jedinice Milana Lukića, tj. njegovom rođenom bratu Gojku Lukiću, Jovanu Lipovcu, braći Dušku i Ljubiši Vasiljeviću i Dragani Đekić.

Do sada ni pred jednim sudom nije procesuiran niko od nalogodavaca i organizatora ovog zločina iz političkih i vojnih struktura Savezne Republike Jugoslavije i Republike Srpske.

U krivičnom postupku koji je vođen protiv Nebojše Ranisavljevića u Crnoj Gori, utvrđeno je da je otmica u Štrpcima bila planirana i da je o tome unaprijed bio obaviješten generalni direktor Željezničko transportnog preduzeća (ŽTP) Beograd, Milomir Minić, koji je o tome obavijestio Ministarstvo odbrane Republike Srbije, MUP Srbije, Službu državne bezbjednosti Srbije i Vojsku Jugoslavije. Šefko Alomerović, predsjednik sandžačkog Helsinškog komiteta za ljudska prava, javno je svjedočio da je na željezničkoj stanici u Beogradu uoči polaska voza vidio Vladimira Matovića, savjetnika za štampu predsjednika SR Jugoslavije Dobrice Ćosića, kako razgovara sa čovjekom koga je osumnjičio za pomaganje otmičarima.

HRA ističe da članovi porodica žrtava ovog zločina u Crnoj Gori nikada nisu uživali status civilnih žrtava rata prema Zakonu o boračkoj i invalidskoj zaštiti (“Službeni list Republike Crne Gore”, br. 69/03 i “Službeni list Crne Gore”, br. 21/08, 73/10, 40/11, 1/15, 52/16), jer je ta zaštita priznata samo članovima porodice preživjele žrtve – civilnog invalida rata, a ne i članovima porodica stradalih civilnih žrtava, za razliku od Bosne i Hercegovine.

HRA u vezi sa tim apeluje na Ministarstvo finansija i socijalnog staranja da inicira izmjene postojećeg zakona i uvede civilne žrtve rata i članove porodica civilnih žrtava rata kao posebne kategorije koje će takođe uživati zaštitu u skladu sa ovim zakonom.

Zakonom nijesu regulisana ni pitanja nestalih civila u ratu. Crna Gora je 2011. godine ratifikovala Međunarodnu konvenciju UN-a za zaštitu svih osoba od prisilnih nestanaka. Međutim, prinudni nestanak u Krivičnom zakonu još uvijek nije inkriminisan kao posebno krivično djelo. Crna Gora još uvijek nema Zakon o nestalim osobama, za razliku od npr. Bosne i Hercegovine i Hrvatske koje taj zakon imaju.