Presuda: Xhoxhaj protiv Albanije (15227/19)
Izvor: https://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22itemid%22:[%22001-208053%22]}
Datum: 9. februar 2021.

Presuda se tiče specifičnog sistema provjere svih sudija i državnih tužilaca u Albaniji, koji u toj državi traje od 2016. godine.

Evropskom sudu za ljudska prava se žalila bivša sutkinja Ustavnog suda Albanije, Altini Xhoxhaj, koja je razriješena sa sudijske funkcije 2018. godine i kojoj je doživotno zabranjeno da konkuriše za mjesto u pravosuđu, zbog toga što je istraga pokazala da je posjedovala imovinu koju nije mogla da opravda zakonitim prihodima.

Evropski sud za ljudska prava je utvrdio da Albanija u ovom slučaju nije povrijedila pravo na pravično suđenje (čl. 6 EKLJP) i pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života (čl. 8 EKLJP). Naglasio je da je doživotna zabrana koja je gospođi Xhoxhaj izrečena na osnovu zakona, a zbog kršenja ozbiljnih etičkih principa, bila u skladu sa osiguravanjem integriteta nosilaca pravosudne funkcije i povjerenja javnosti u pravosudni sistem.

Tokom 2016. godine, Albanija je započela proces vanredne ponovne procjene svih svojih sudija i tužilaca kao dio reforme pravosudnog sistema, a na osnovu ustavnih amandmana i donošenja Zakona o prelaznoj ponovnoj procjeni sudija i tužilaca (,,Zakon o provjeri” ili na engleskom ,,Vetting Act”).

Zakonom je propisano da se provjera sudija i tužilaca sastoji od ponovne procjene tri kriterijuma: 1) procjene imovine u vlasništvu osobe koja se provjerava i članova njene ili njegove uže porodice; 2) provjere integriteta osobe u pogledu povezanosti s organizovanim kriminalom; i 3) procjene profesionalnih kompetencija.

Zakonom je obezbijeđeno dvostepeno odlučivanje, i to kroz Nezavisnu kvalifikacionu komisiju u prvom stepenu i Žalbeno vijeće u drugom stepenu.

Venecijanska komisija je dala svoje mišljenje i o nacrtima ustavnih amandmana i Zakona o provjeri, zaključujući da je ,,provjeravanje sudija i tužilaca opravdano i neophodno da bi se Albanija zaštitila od pošasti korupcije koja bi, ako se ne riješi, mogla potpuno da uništi pravosudni sistem”.

U mišljenju o ustavnim promjenama u Albaniji, Venecijanska komisija je naglasila da su „…u Albaniji, kao i u nekim drugim post-komunističkim državama, ustavne garancije o nezavisnosti sudstva dovele do paradoksa: ustavne garancije su date sudijama koje nijesu zaista bile nezavisne i nepristrasne u praksi. Kao posljedica toga, prema mišljenju albanskih političara i opšte javnosti, mnogi članovi sudstva su razvili korporativističke stavove koji su doveli do rasprostranjene korupcije i nedostatka profesionalizma i efikasnosti. Pod takvim okolnostima je sasvim razumljiva inicijativa da se izmijene ustavne odredbe o pravosuđu.“

Ustavni sud Republike Albanije je, takođe, odlučio da je Zakon o provjeri bio u skladu sa Ustavom. Reformu pravosudnog sistema finansirali su zapadni partneri Albanije, a nadgledala je zajednička misija, čiji su članovi bili sudije i tužioci iz država članica EU i SAD.

Evropska komisija je u najnovijem izvještaju o Albaniji objavila da je ,,postupak ponovne procjene svih sudija i tužilaca neprekidno napredovao i nastavio da daje opipljive rezultate u vidu razrješenja 62% od ukupno provjeravanih sudija i tužilaca, i to uglavnom zbog neopravdavanja imovine i ličnih ostavki“, i zaključila da je ,,sprovođenje sveobuhvatne i temeljne reforme pravosuđa rezultiralo dobrim napretkom“.

Tokom dosadašnjeg procesa provjere, ispitano je ukupno 266 sudija i tužilaca u Albaniji, od kojih je 109 razriješeno sa funkcije, 111 je ostalo na svojim radnim mjestima, dok je 46 njih u međuvremenu odlučilo da podnese ostavku da bi izbjeglo provjeru. Proces provjere je još uvijek u toku i treba da se ispita još preostalih 534 sudija i tužilaca.

Sutkinja Kshokhaj, koja se žalila Evropskom sudu za ljudska prava, bila je jedna od pet sudija Ustavnog suda koji su razriješeni, troje sudija Ustavnog suda je podnijelo ostavke, a samo jedan sudija Ustavnog suda je ostao na svom radnom mjestu. Ova situacija je dovela do toga da je Albanija dvije godine bila bez efikasnog Ustavnog suda.

Evropski sud je u slučaju sutkinje Kshokhaj utvrdio da nije došlo do povrede čl. 6 Konvencije u vezi obezbjeđivanja nezavisnosti i nepristrasnosti tijela koja su odlučivala o njenom razrješenju.

Nezavisna kvalifikaciona komisija i Žalbeno vijeće bili su uspostavljeni na legitiman način i u skladu sa Ustavom i Zakonom o provjeri. Imenovanje članova oba tijela je sprovedeno u skladu sa propisanom zakonskom procedurom i domaće zakonodavstvo je dalo garancije za njihovu nesmjenjivost i pravilno funkcionisanje oba tijela. Članovi tijela su nezavisno odlučivali o meritumu svakog predmeta, imali su potpuno diskreciono pravo pri odlučivanju o svojoj organizacionoj strukturi i osoblju, nijesu primali uputstva od izvršne vlasti i samostalno su predlagali godišnje raspodjele budžeta od strane Parlamenta, bez ikakvih intervencija izvršne vlasti. Članovi tijela nijesu birani iz reda profesionalnih sudija da bi se izbjegli pojedinačni sukobi interesa i obezbijedilo povjerenje javnosti u proces, imali su određeno trajanje mandata, i na njih nije vršen nikakav pritisak od strane izvršne vlasti tokom ispitivanja slučaja sutkinje. Osim toga, članovi su mogli biti razriješeni funkcije u slučaju disciplinske povrede u skladu sa propisanom zakonskom procedurom. Takođe, međunarodni posmatrači su nadgledali vođenje postupaka protiv sudija i tužilaca, što je predstavljalo dodatnu zaštitu.

Sud je utvrdio da nije bilo povrede člana 6 stav 1 Konvencije ni u pogledu pravičnosti postupka, jer je istraga sutkinje bila sprovedena u skladu sa zakonom, sutkinji je omogućeno da podnese opsežne argumente i zapažanja o svom slučaju i dato joj je dovoljno vremena za pripremu adekvatne odbrane. Takođe, oba tijela su donijela svoje odluke navodeći odgovarajuće i dovoljne razloge za njih.

U pogledu žalbe sutkinje na nedostatak javne rasprave pred Žalbenim vijećem, Sud nije utvrdio povredu člana 6 stav 1 Konvencije iz razloga što je zaključio da održavanje javne rasprave u konkretnom slučaju nije bilo strogo potrebno, jer je, uzevši u obzir prirodu žalbenog postupka, sutkinja imala dovoljno mogućnosti da svoje argumente iznese u pisanoj formi i nije bilo potrebe za saslušanjem svjedoka ili uzimanjem drugih usmenih dokaza. Osim toga, Sud je utvrdio da je u prvom stepenu održana usmena rasprava koja je bila nezavisna i nepristrasna, i da tom prilikom sutkinja nije tražila usmenu raspravu pred Žalbenim vijećem, ali da je Žalbeno vijeće svakako pružilo odgovarajuće razloge za neodržavanje usmene rasprave.

Sud je utvrdio da nije došlo ni do povrede člana 6 stav 1 Konvencije u pogledu načela pravne sigurnosti, a povodom žalbe sutkinje da je u toku procesa došlo do nerazumnog prebacivanja tereta dokazivanja na nju, jer Zakon o provjeri nije predvidio nikakva posebna zakonska ograničenja u pogledu procjene imovine, što je tijelima omogućilo da ispitaju njene transakcije koje su se dogodile u dalekoj prošlosti i da je, u konačnom, razriješe funkcije zbog okolnosti i činjenica koje su datirale još iz 90-tih godina prošlog vijeka da bi mogla da opravda kupovinu stana od 101 m2. Sud je ukazao da su rokovi zastare važni za osiguranje pravne sigurnosti, međutim, provjera imovine, kao antikorupcijska mjera, je podrazumijevala poseban pristup, imajući u vidu da se imovina akumulira tokom čitavog života osobe, što je zahtijevalo od nacionalnih vlasti da procijene zakonitost ukupne stečene imovine. Sud je, takođe, ukazao da su dokazi protiv sutkinje proizašli iz njenih deklaracija o imovini koje je podnosila tokom mnogo godina, pa je djelimično zbog sopstvenog propusta da objelodani tu imovinu u vrijeme njenog sticanja, bila stavljena u donekle težak položaj da opravda zakonitost izvora finansijskih sredstava. Pored toga, sutkinja nije dostavila nikakve prateće dokumente koji opravdavaju postojanje objektivne nemogućnosti da se dokaže zakonitost izvora finansijskih sredstava za kupovinu spornog stana, što je bilo predviđeno kao olakšavajuća okolnost propisana Zakonom o provjeri.

Sud je, takođe, utvrdio da nije bilo povrede člana 8 Konvencije ni u vezi poštovanja privatnog života sutkinje, jer je njeno razrješenje bilo u skladu sa domaćim zakonom i težilo je legitimnim ciljevima propisanim Konvencijom. Takođe, procjenjujući neophodnost njenog razrješenja, Sud je ukazao na ,,hitnu društvenu potrebu“ za reformom pravosudnog sistema u Albaniji zbog alarmantnog nivoa korupcije u pravosuđu. Pored toga, Sud je utvrdio da su odluke domaćih tijela sadržale zaključke u vezi sa spornom imovinom sutkinje koji su bili dovoljno ozbiljni prema domaćem zakonu da bi opravdali njeno razrješenje, kao i da su se pozivali na međunarodne principe koji su zahtijevali da sudije zadovolje naročito visoke standarde integriteta u vođenju njihovih privatnih stvari van suda kako bi se održalo i povećalo povjerenje javnosti u integritet pravosuđa. Sud je zaključio da je doživotna zakonska zabrana izrečena sutkinji o ponovnom pridruživanju pravosudnom sistemu bila u skladu sa osiguravanjem integriteta nosilaca pravosudnih funkcija, i da je bila opravdana zato što je država radila na konsolidaciji vladavine prava.

Ovo je presuda vijeća koja će postati konačna ako predmet u roku od tri mjeseca ne bude upućen Velikom vijeću. Presuda je usvojena sa 6 glasova za i 2 protiv.

HRA u saradnji sa NVO Evropska asocijacija za pravo i finansije prati donošenje presuda Evropskog suda za ljudska prava. Radi se o volonterskom projektu ovih NVO.