U slučaju državnog tužioca, kasnije izabranog za sudiju, koji je disciplinski kažnjen premještajem u drugi grad zbog izjava koje je dao u svojstvu predsjednika udruženja sudija i tužilaca, Evropski sud za ljudska prava je utvrdio kršenje članova 6 (pravo na pravično suđenje), 8 (pravo na privatnost) i 10 (pravo na slobodu izražavanja) Evropske konvencije o ljudskim pravima, presudom donijetom 9. marta 2021, u predmetu Eminağaoğlu protiv Turske (predstavka br. 76521/12).

Predstavku je podnio g. Eminagaoglu, predsjednik udruženja sudija i tužilaca “Yarsav”, koji je od 1998. do 2011. godine bio javni tužilac, a od 2011. godine sudija u Istanbulu.

Njemu je Visoko sudsko i tužilačko vijeće 2012. godine izreklo disciplinsku sankciju zbog više izjava u medijima, kojima je, kako je utvrđeno, ugrozio dostojanstvo i čast profesije, i po kazni ga rasporedilo na mjesto sudije u drugi grad.

Evropski sud je zaključio da je disciplinska osuda podnosioca predstavke prekršila slobodu izražavanja koju garantuje član 10 Konvencije.

Razmatrajući slučaj, Sud je naglasio da debata o pitanjima funkcionisanja pravosuđa spada u sferu javnog interesa, koja u principu uživa visok stepen zaštite na osnovu člana 10. Ako pitanje koje je predmet debate ima i političke implikacije, opet to samo po sebi nije dovoljno da spriječi sudiju da o tome iznese svoj sud. Teme koje se tiču podjele vlasti u državi mogu da uključe vrlo važna pitanja o kojima javnost u demokratskom društvu ima legitimni interes da bude obaviještena i koja uživaju zaštitu političke debate.

Sud je u ovom slučaju posebno uzeo u obzir to da je tužilac, a kasnije sudija, davao izjave u svojstvu predsjednika nevladine organizacije (NVO) čiji je cilj bio zalaganje za vladavinu prava i prava sudija i tužilaca.

Sud je naglasio da “kada NVO privlači pažnju na pitanje od javnog interesa, ona nastupa u ulozi čuvara interesa javnosti („public watchdog role”) na sličan način kao mediji, i značajno doprinosi raspravi o javnim pitanjima”.

U skladu s tim, zaključeno je da “podnosilac predstavke ne samo da je imao pravo, već i dužnost, kao predsjedavajući tim udruženjem, da objavi stav o pitanjima koja su se ticala funkcionisanja pravosuđa … Čak i kada neka od tih pitanja imaju političke implikacije, to samo po sebi nije dovoljno da spriječi sudiju da o tome da svoj sud”. S druge strane, Sud je naglasio i da su sudije dužne da se uzdrže od komentarisanja predmeta u kojima postupaju i kritikovanja rada drugih sudija i tužilaca, da bi održale utisak o njima kao nepristrasnim djeliocima pravde.

Prilikom ocjene konkretnih izjava podnosioca predstavke, Sud ih je podijelio u tri grupe. U odnosu na prvu grupu izjava, koja se ticala mjera koje su preduzete u krivičnoj istrazi pokrenutoj protiv pripadnika organizacije “Ergenekon”, koji su bili optuženi za državni udar, a onda oslobođeni, Sud je utvrdio da je iz izjava očigledno da je podnosilac predstavke preispitivao način na koji je policija preduzimala određene mjere u istrazi, npr. zadržavanje u policijskom pritvoru starijeg i bolesnog novinara, i kritikovao uticaj pripadnika izvršne vlasti na taj predmet. Zaključeno je da su te njegove izjave imale činjeničnu osnovu, i da su značile odbranu nezavisnosti sudstva i upozorenje izvršnoj vlasti. Sud je istakao da podnosioca predstavke nije vodila želja da izvuče bilo kakvu ličnu korist iz svog postupanja, i zaključio je da je postupao u dobroj vjeri.

Druge izjave podnosioca predstavke su se ticale kritike jedne odredbe Krivičnog zakona i njenog uticaja na slobodu izražavanja, za koju je Evropski sud u drugom predmetu već utvrdio da ne odgovara standardu “kvaliteta zakona” koji zakonska norma u principu treba da zadovolji. Zaključeno je da su takve njegove izjave bile dio zaštićene rasprave o pitanjima od javnog interesa.

Treća grupa izjava su bile njegove kritike stava predsjednika republike prema međunarodnim institucijama, izjave predsjednika za vjerske poslove o sudskim odlukama u vezi obavezne vjeronauke, ustavne reforme (podnosilac predstavke je naveo imena sudija i tužilaca koji su ubijeni u obavljanju dužnosti), te na imenovanje bivšeg sekretara ministarstva pravosuđa za ministra pravosuđa tokom izbornog procesa. U tim izjavama je zauzeo stav i o nošenju islamske marame od strane supruge predsjednika republike, o podjeli vlasti i principu sekularizma, te o izjavama političara o sudovima i pravosuđu u cjelini. Sud je zaključio da se samo manji broj ovih izjava nije neposredno ticao pravosuđa, i da takve izjave nijesu predstavljale nikakav lični napad na političare ili druge nosioce pravosudnih funkcija. Sve u svemu, Sud je našao da Visoko sudsko i tužilačko vijeće nije dalo dovoljne razloge za zaključak da je takvim izjavama podnosilac predstavke nanio štetu dostojanstvu i časti tužilačke odnosno sudijske funkcije.

Sud je takođe utvrdio da za disciplinski postupak koji se vodi protiv sudije ili državnog tužioca važe garancije pravičnog suđenja iz člana 6 stav 1 Konvencije, da disciplinsku sankciju koju je g. Eminağaoğluu izreklo Visoko sudsko i tužilačko vijeće nije ispitalo drugo nezavisno tijelo sa sudskim nadležnostima ili redovni sud, pa je zaključeno da je podnosiocu predstavke povrijeđeno pravo na pravično suđenje.

Na kraju, Sud je zaključio da je podnosiocu predstavke prekršeno pravo na privatnost iz člana 8 Konvencije, jer su u disciplinskom postupku protiv njega korišteni podaci prikupljeni mjerama tajnog nadzora, tj. prisluškivanjem njegovog telefona, koje su bile određene za potrebe drugog predmeta i istrage protiv njega koja je obustavljena. Sud je istakao da je ranije, u predmetu Karabeyoğlu, utvrdio da upotreba takvih podataka izvan svrhe zbog koje su prikupljeni nije u skladu s domaćim zakonom, pa je zaključio da je podnosiocu predstavke po tom osnovu povrijeđeno i pravo na privatnost.

HRA u saradnji sa Evropskom asocijacijom za pravo i finansije (EALF) prati donošenje presuda Evropskog suda za ljudska prava. Radi se o volonterskom projektu ovih NVO.