Poslanici prethodne skupštinske većine iz Demokratske partije socijalista (DPS), Hrvatske građanske inicijative (HGI), Socijal-demokratske stranke (SD) i Bošnjačke stranke (BS) nezakonito su 2017. godine razriješili Gorana Đurovića iz Savjeta Radio i Televizije Crne Gore (RTCG), konačno je utvrđeno pravosnažnom presudom kojom je ta njihova odluka poništena.

Vijeće sudija Višeg suda u Podgorici, u sastavu Nenad Otašević, Mirjana Vlahović i Dragiša Baletić, potvrdilo je presudu sudije Osnovnog suda u Podgorici, Radovana Vlaovića, koji je po drugi put usvojio tužbu Đurovića i poništio odluku Skupštine Crne Gore o razrješenju.

Viši sud je konačno utvrdio ono što Akcija za ljudska prava (HRA) tvrdi već tri i po godine, a to je da Đurović nije smio biti razriješen, jer razlog zbog koga je razrješen nije bio propisan Zakonom o nacionalnom javnom emiteru RTCG, koji je za to bio jedini relevantan zakon (lex specialis).

Đurovic je voljom tadašnje skupštinske većine onemogućen da vrši svoju funkciju u Savjetu RTCG ali i sve druge javne funkcije tokom skoro 4 godine perioda trajanja sudskog postupka. Skupština ovu namjernu grešku sada ne može da ispravi u njegovom slučaju, ali svojim zakonitim radom i donošenjem boljih propisa može da osigura da se ovakvi slučajevi ne ponavljaju.

Đurović je razriješen članstva u Savjetu RTCG krajem decembra 2017. godine zbog prekršaja iz Zakona o sprječavanju korupcije, jer nije blagovremeno prijavio da je za vrijeme vršenja funkcije u Savjetu bio direktor preduzeća za proizvodnju povrća. Poslanici vladajuće većine su taj prekršaj protumačili kao sukob interesa, iako je Agencija za sprječavanje korupcije (ASK), u odluci kojom je utvrdila da je Đurović napravio prekršaj, konstatovala da se ne radi o sukobu interesa u odnosu na njegovo članstvo u Savjetu RTCG.

Administrativni odbor Skupštine u sastavu: Luiđ Škrelja, Marta Šćepanović, Milorad Vuletić, Branko Čavor, Ana Nikolić i Mihailo Anđušić iz DPS-a, i Adrijan Vuksanović iz HGI, jednoglasno je utvrdio predlog odluke o Đurovićevom razrješenju, koju je Skupštinska većina samo potvrdila. Oni su tako postupili iako su im bili predočeni svi argumenti i odluka ASK da se ne radi o razlogu za razrješenje. Od članova ovog odbora, troje su bili pravnici: Luiđ Škrelja, Marta Šćepanović i Milorad Vuletić.

U cilju zaštite prava, Đurović je prvo 2018. godine pokrenuo upravni spor protiv odluke Skupštine o razrješenju, u kome se Upravni sud oglasio nenadležnim, što je potvrdio i Vrhovni sud. U parničnom postupku, koji je pokrenuo početkom 2019. godine, presude osnovnog suda su dva puta ukidane samo zbog obrazloženja o nadležnosti osnovnog suda, i to pod uticajem kontraverznog načelnog stava Vrhovnog suda donijetog 2019. godine, koji je potpisala tadašnja predsjednica tog suda, Vesna Medenica. Prethodno je i predsjednik Demokratske partije socijalista (DPS) Milo Đukanović, izjavio da sudovi ne mogu poništavati odluke Skupštine.

Sudija Osnovnog suda u Podgorici, Radovan Vlaović, poništio je odluku Skupštine još u februaru 2019. godine, prvi put, ali je tu presudu ukinuo Viši sud, kritikujući način na koji je sudija obrazložio svoju nadležnost i pozivajući se na kontraverzni stav Vrhovnog suda. Kada je u ponovljenom postupku isti sudija odlučio da nije nadležan i pozvao se na stav Vrhovnog suda, Viši sud je i to rješenje ukinuo, s obrazloženjem da sudija tad nije dobro obrazložio zašto nije nadležan. Konačno, sudija je po drugi put poništio odluku Skupštine i obrazložio nadležnost onako kako je Viši sud to tražio, i ta odluka je sad potvrđena.

Viši sud je utvrdio da se načelni pravni stav Vrhovnog suda ne odnosi na Đurovićev slučaj, jer je odluka Skupštine Crne Gore o njegovom razriješenju donijeta na osnovu zakonskih, a ne ustavnih ovlašćenja Skupštine. HRA smatra ovaj stav jednom vratolomijom, zauzetom samo da se Vrhovni sud ne bi uvrijedio. Upozoravamo da na osnovu ovakvog stava, i dalje ostaje uskraćen pristup redovnom sudu drugim javnim funkcionerima, kao što su sudije Ustavnog suda, Vrhovni državni tužilac, itd. (Detaljnije u dodatku.)

U sporovima koje još uvijek vode drugi građanski aktivisti koje je Skupština takođe nezakonito razriješila članstva u državnim regulatornim tijelima, sudija Osnovnog suda u Nikšiću, Sanja Nikić, donijela je čak dvije presude kojima je poništila odluke Skupštine o razriješenju Nikole Vukčevića kao člana Savjeta RTCG, kao i sudija Osnovnog suda u Podgorici, Branka Zeković, koja je poništila odluku Skupštine o razriješenju Vanje Ćalović Marković članstva u Savjetu Agencije za sprečavanje korupcije (ASK). Sudije su istrajale da obezbijede sudsku zaštitu ljudima čija je prava ugrozila Skupština nezakonitim postupanjem, u situaciji kada je Upravni sud prethodno utvrdio da za njih nije nadležan i kada je Vrhovni sud takav stav potvrdio. Očekujemo da Viši sud u slučajevima Vukčevića i Ćalović, postupi isto kao prema Đuroviću i potvrdi i prvostepene presude u njihovu korist.

Ispostavlja se da u Crnoj Gori pravna zaštita protiv nezakonitih odluka Skupštine traje preko tri godine. Ovako neefikasna zaštita je pogubna kako za osobe oštećene tim odlukama, tako i za funkcionisanje tijela u kojima su one djelovale. Posebno ukazujemo na to da je posle razrješenja Đurovića i Vukčevića iz Savjeta RTCG, taj savjet nezakonito razriješio generalnu direktoricu RTCG Adrijanu Kadiju, a onda je nezakonito razriješen i direktor TVCG Vladan Mićunović i promijenjena je uređivačka politika.

Neefikasna pravna zaštita ohrabruje svaku političku većinu da članove nezavisnih državnih tijela razriješava kako poželi. HRA smatra da je neophodno izmjenama Zakona o RTCG i drugih zakona propisati hitnost rješavanja sporova u vezi izbora i razrješenja svih javnih funkcionera, imajući u vidu društveni značaj tih postupaka.

“Ovo je važna presuda, jer se tiče ne samo zaštite prava jednog čovjeka, nego i opšteg interesa društva da ima nezavisne institucije i vladavinu prava. Đurović je u stvari razriješen zbog slobode izražavanja, jer je kritikovao vlast i bio politički nepodoban član Savjeta RTCG za skupštinsku većinu, dok je navodni sukob interesa samo poslužio kao izgovor. Štiteći njegova prava izborili smo se i za pravo redovnih sudova da građane zaštite od kršenja zakona od strane Skupštine. Ostaje sad da nova vlast pokaže demokratski kapacitet i da izmjenama zakona spriječi da se ljudi smjenjuju s javnih funkcija prije nego što sud može da provjeri zakonitost takvih odluka”, Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorica HRA.

Pravnu zaštitu Goranu Đuroviću od nezakonitog razrješenja obezbjedila je Akcija za ljudska prava (HRA) zahvaljujući podršci organizacije Media Defence iz Londona.

Advokat Gorana Đurovića bio je Dalibor Tomović.

DETALJNIJE O SUDSKIM POSTUPCIMA ZA ZAŠTITU PRAVA GORANA ĐUROVIĆA

Đurović je podnio tužbu Upravnom sudu 16.01.2018. godine. Upravni sud se oglasio nenadležnim i tu presudu je potvrdio Vrhovni sud 21.3.2019. godine.

Na početku parnice, u februaru 2019. godine, sudija Osnovnog suda u Podgorici Radovan Vlaović je usvojio privremenu mjeru i naložio da se Đurović vrati u Savjet RTCG do okončanja postupka. On se tako potrudio da Đuroviću obezbijedi djelotvornu sudsku zaštitu, u skladu sa zakonom. Međutim, vijeće Osnovnog suda u sastavu sudija Sima Rašovića, predsjednika vijeća, Ane Delić i Milene Matović kao članova vijeća, ukinulo je tu mjeru deset dana kasnije, zbog činjenice da je Đurović javni funkcioner čiji je položaj određen mandatom, koji je dobio u zakonskoj proceduri, pa se sudskom odlukom ne može vratiti u Savjet, već samo kroz proceduru predviđenu Zakonom o nacionalnom javnom emiteru RTCG. Po mišljenju vijeća, sudskom odlukom se ne može mijenjati vrijeme trajanja mandata, koji je zakonom određen. Ipak, Vijeće nije osporavalo nadležnost osnovnog suda da postupa u ovom sporu.

Sudija Vlaović je presudom 28. februara 2019. poništio odluku Skupštine o razrješenju kao nezakonitu, iz istih razloga iz kojih je to uradio i sada, 2021. godine, a svoju nadležnost je zasnovao na članu 14 st. 2 Zakona o sudovima, koji kaže da je osnovni sud nadležan da odlučuje kada nije propisana nadležnost drugog suda, imajući u vidu da se i Upravni sud već oglasio nenadležnim s pozivom na čl. 13 st. 2 Zakona o upravnom sporu, koji kaže da se upravni spor ne može voditi protiv akta „donijetog u stvari u kojoj neposredno, na osnovu ustavnih ovlašćenja, odlučuje Skupština Crne Gore…”.

Viši sud u Podgorici je ukinuo ovu presudu, pod uticajem kontraverznog načelnog stava Vrhovnog suda iz jula 2019. godine, zahtijevajući da Osnovni sud drugačije obrazloži svoju nadležnost, tj. da utvrdi da li je odluka o razrješenju proizilazila iz ustavnih ili zakonskih ovlašćenja Skupštine. Sudija Vlaović se onda, u ponovljenom postupku, pozvao na načelni pravni stav Vrhovnog suda, i oglasio nenadležnim, ali su sudije Višeg suda to rješenje ukinule, uz obrazloženje da su oni, zapravo, smatrali, i kad su prvi put ukinuli prvostepenu odluku, da je osnovni sud bio nadležan da ispituje odluke koje Skupština donosi na osnovu zakonskih ovlašćenja, kao u Đurovićevom slučaju, ali da nisu bili zadovoljni načinom na koji je Vlaović obrazložio nadležnost. U ponovljenom postupku je sudija Vlaović prihvatio stav Višeg suda da je Skupština postupala na osnovu zakonskih ovlašćenja, a ne ustavnih, pa da je osnovni sud zbog toga nadležan, i opet poništio odluku Skupštine o razrješenju.

Viši sud je u Đurovićevom slučaju prvi put posle objavljivanja spornog stava Vrhovnog suda dao za pravo osnovnim sudovima da rješavaju sporove protiv odluka Skupštine, ali na osnovu kontraverznog tumačenja da se stav Vrhovnog suda zapravo odnosi samo na odluke koje Skupština donosi neposredno na osnovu ustavnih ovlašćenja, a da je u ovom slučaju odluka donijeta posredno na osnovu ustavnih, a neposredno na osnovu zakonskih ovlašćenja.

Taj zaključak ne proizilazi nužno iz teksta načelnog stava Vrhovnog suda kao ni iz teksta citirane odredbe Zakona o upravnom sporu, u kojoj je, donekle, taj stav utemeljen, već predstavlja jedan pragmatičan manevar u cilju zadovoljenja i Vrhovnog suda i pravde za Đurovića, u stilu „i vuk sit i ovce na broju”. Ipak, ovakav stav Višeg suda je za Đurovića značio produžetak parničnog postupka od čak dvije godine.

Tumačenje vijeća sudija Višeg suda, iako je napravilo izvjestan otklon od načelnog pravnog stava Vrhovnog suda iz 2019. godine, značilo bi da i dalje ni osnovni sud, a ni Upravni sud, nisu nadležni za sporove oko izbora sudija Ustavnog suda, Vrhovnog državnog tužioca i četiri člana Sudskog savjeta iz reda uglednih pravnika, zaštitnika ljudskih prava i sloboda, guvernera Centralne banke i članova Savjeta Centralne banke CG, predsjednika i članova Senata DRI, jer te izbore Skupština, po mišljenju Višeg suda, obavlja neposredno na osnovu Ustava (iako su postupci izbora propisani i posebnim zakonima), dok bi osnovni sud i Upravni sud bili nadležni za izbore „i drugih nosilaca funkcija određenih zakonom”, kao što su članovi Savjeta RTCG, članovi Agencije za sprječavanje korupcije, članovi Savjeta Agencije za elektronske medije, itd. Međutim, to stanovište Višeg suda ne dijeli i Upravni sud, koji je već zaključio da izbore „i drugih nosilaca funkcija određenih zakonom” Skupština vrši na osnovu ustavnih nadležnosti , i da prema tome, taj sud za njih nije nadležan. To shvatanje Upravnog suda je potvrdio i Vrhovni sud.

Viši sud u Podgorici je sada prihvatio tumačenje nadležnosti Osnovnog suda koje je sudija Vlaović ponudio prvi put, pozvavši se na član 14, st. 2 Zakona o sudovima, imajući u vidu i čl. 13, st. 2 Zakona o upravnom sporu, i napravio jasan otklon od načelnog pravnog stava Vrhovnog suda iz 2019.godine.

Isti pristup kao prvobitno sudija Vlaović, primjenile su i sudije Sanja Nikić u slučaju Nikole Vukčevića, i sudija Branka Zeković, u slučaju Vanje Ćalović. Sudija Nikić je donijela već dvije presude u istom sporu s pozivom na čl. 14 Zakona o sudovima, pa Viši sud sada svakako mora meritorno da odluči i predmet više ne može da vraća na ponovno suđenje.

Očekujemo da će Viši sud u Podgorici, u cilju ujednačavanja sudske prakse i stvaranja pravne sigurnosti, riješiti na isti način i u predmetima Nikole Vukčevića – razriješenog člana Savjeta RTCG i Vanje Ćalović, članice Savjeta ASK.

Tea Gorjanc Prelević i Dalibor Tomović