Evropski sud za ljudska prava je 20. maja donio presudu u slučaju Asanović protiv Crne Gore (predstavka br. 52415/18) kojom je utvrdio kršenje člana 5 Evropske konvencije o ljudskim pravima (pravo na slobodu i bezbjednost) zbog nezakonitog lišavanja slobode.

Podnosilac predstavke je advokat Nebojša Asanović. Državni tužilac je 2017. godine dao usmeni nalog policijskom službeniku da od njega prikupi informacije, u svojstvu građanina, zbog sumnje da je počinio krivično djelo utaja poreza i doprinosa. Kako ga policijski službenik nije našao na adresi, niti je uspio da ga kontaktira telefonom, državni tužilac je tražio da se on liši slobode, zbog osnovane sumnje da je pobjegao.

Gospodin Asanović je pozvao policijskog službenika čim je bio u mogućnosti i tada mu je rečeno da dođe kod zgrade Osnovnog suda. Policajci su mu na tom mjestu uručili poziv, gdje je traženo da u policiju dođe ,,odmah“ radi saslušanja. Prevezen je u policijsku stanicu. U službenoj zabilješci je naznačeno da je lišen slobode u 10:40h, 13. septembra 2017. godine. Potom su ga odveli kod državnog tužioca na ispitivanje, gdje je izjavio da nije kriv i da je ranije tog jutra bio u posjeti klijentu u zatvoru, gdje inače nema signala i da zato nije mogao da primi poziv. U 13:54h, istog dana, pušten je na slobodu. Protiv Asanovića je još uvijek u toku krivični postupak zbog predmetnog krivičnog djela.

Asanović se žalio Ustavnom sudu zbog nezakonitog lišenja slobode, ali je njegova ustavna žalba odbačena. Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsman) je utvrdio da je Asanović nezakonito lišen slobode, jer mu je rečeno da mora odmah da pođe sa policijskim službenicima, čime mu nije data šansa da sam odluči i pristane da se odazove na poziv.

Evropski sud je ponovio da se član 5 Konvencije može odnositi i na kratkotrajna lišenja slobode (M.A. v Cyprus, br. 41872/10). Za lišenje slobode mora postojati pravni osnov, ono mora biti u skladu sa vladavinom prava i opšti princip pravne sigurnosti mora biti zadovoljen.

Evropski sud je utvrdio da član 259 Zakona o krivičnom postupku omogućava da osoba koja se ne odazove na poziv može biti prinudno dovedena, ako je u samom pozivu na to bila upozorena.[1] Iako je poziv sadržao to upozorenje, u njemu je bilo naznačeno da Asanović mora da se odazove ,,odmah“. Sud je zaključio da taj izraz podnosiocu predstavke nije dao šansu da pristane na poziv svojom voljom, što je u suprotnosti sa članom 259 ZKP.

U službenoj zabilješci nije naveden pravni osnov lišavanja slobode, odnosno neki od razloga iz člana 175 ZKP – da se lice krije, da bi moglo uništiti dokaze i sl. Pored toga, Zakon o advokaturi, u članu 23, predviđa da advokat može biti lišen slobode za krivična djela u vezi sa vršenjem advokatske djelatnosti samo na osnovu odluke vijeća nadležnog suda. Kako odluke suda nije bilo, sve i da je policija navela razloge iz člana 175, lišenje slobode bi i dalje bilo nezakonito. Zato je Sud zaključio da je došlo do kršenja člana 5, st. 1 Evropske konvencije o ljudskim pravima.

U pogledu navodnog kršenja člana 13 (pravo na djelotvorni pravni lijek), Evropski sud je podsjetio da taj član Konvencije ne garantuje izvjesnost povoljnog ishoda postupka koji se vodi pred državnim organima (Amann v. Switzerland, br. 27798/95). Asanović je podnio ustavnu žalbu, Ustavni sud je propisno ispitao i odbacio, pa prema tome nije došlo do kršenja ovog člana.

Naknada štete nije dosuđena, jer Asanović nije tražio pravično zadovoljenje.

HRA u saradnji sa Evropskom asocijacijom za pravo i finansije (EALF) prati donošenje presuda Evropskog suda za ljudska prava. Radi se o volonterskom projektu ovih NVO.

[1] Policija može pozivati građane radi prikupljanja obavještenja o krivičnom djelu i učiniocu. U pozivu se mora naznačiti razlog pozivanja i da građanin ima pravo da u prostorije policije dođe zajedno sa advokatom. Prinudno se može dovesti lice koje se nije odazvalo pozivu samo ako je u pozivu na to bilo upozoreno. – Zakonik o krivičnom postupku, član 259 (Prikupljanje obavještenja od građana), ,,Sl.list CG”, br.57/2009, 49/2010, 47/2014 – odluka US, 2/2015- odluka US, 35/2015, 58/2015- dr.zakon, 28/2018- odluka US i 116/2020- odluka US.