Povodom vijesti da je odabrano najbolje idejno rješenje za Trg golootočkih žrtava u Podgorici, HRA podsjeća da Crna Gora jedina u regionu još uvijek nije rehabilitovala ni obeštetila golootočke žrtve, i ukazuje da, ni prethodna, a ni nova vlast nijesu prihvatile inicijativu za donošenje takvog zakona, čime golootočke žrtve i njihove porodice i dalje ostaju obespravljene. Rekonstrukcija trga posvećenog tim žrtvama nije dovoljna mjera reparacije.

Goli otok, na kojem se nalazio ozloglašeni zatvor iz perioda poslijeratne Jugoslavije, bilo je mjesto zatočeništva i stradanja više hiljada građana svih bivših jugoslovenskih republika, koji su zbog svog stvarnog ili navodnog političkog opredjeljenja doživljavali pravu golgotu. Civili su u zatvor upućivani po pravilu bez suđenja, na osnovu administrativnih odluka ili i bez njih, dok se vojnim licima sudilo na insceniranim procesima. Zatvorenici i zatvorenice su držani u ropskim uslovima, podvrgnuti najtežim oblicima fizičke i psihičke torture. Među procjenjenih 16.101 zatvorenika, čak 3.390 je bilo iz Crne Gore ili 21.5%, što je proporcijalno daleko najveći broj zatvorenika u odnosu na broj stanovnika tadašnjih jugoslovenskih republika.

S druge strane, zvanična Crna Gora je uradila daleko najmanje da pruži golootočkim žrtvama pravdu kakvu i zaslužuju. Srbija, Hrvatska i Slovenija su donijele zakone kojima je bivšim političkim zatvorenicima omogućena rehabilitacija i naknada štete njima i porodicama. Tako je Slovenija 2003. godine golootočanima ponudila 6.300 eura za svaku godinu provedenu na otoku, a Hrvatska i Srbija oko sedam eura po danu provedenom na Golom otoku.

Spomenik i trg golootočkim žrtvama u Podgorici podignuti su 1991. godine. Skupština Crne Gore je 1992. godine usvojila Deklaraciju o osudi kršenja ljudskih prava i zloupotrebe vlasti, kojom je Skupština, između ostalog, ,,osudila teror nad osuđenicima na Golom otoku i drugim po zlu čuvenim logorima i zatvorima” i obavezala se da će preduzeti sve neophodne moguće mjere da ,,domovina ispuni svoj dug prema onima koji su nevino stradali”.

Međutim, punih 29 godina kasnije, Crna Gora niti je rehabitovala niti obeštetila golootočke žrtve, čime se Deklaracija svela na najobičnije slovo na papiru.

HRA je vladama Crne Gore do sada uputila dvije inicijative za donošenje Zakona o rehabilitaciji i obeštećenju žrtava političkog progona – zatvorenika i zatvorenica Golog otoka, Svetog Grgura i drugih zatvora. Prvi put smo inicijativu podnijeli predsjedniku prethodne Vlade, Dušku Markoviću, 13. septembra 2019. godine i u njoj smo predložili da Vlada hitno oformi radnu grupu za izradu ovog zakona i da u radnu grupu uključi predstavnika Udruženja „Goli otok” i druge predstavnike civilnog sektora. Kako ni dva mjeseca kasnije nismo dobili odgovor, Vladi Crne Gore, odnosno Ministarstvu pravde, podnijeli smo 15. novembra 2019. godine sa Udruženjem “Goli otok” predlog za pokretanje elektronske peticije pod nazivom “Inicijativa za donošenje Zakona o rehabilitaciji i obeštećenju žrtava političkog progona – zatvorenika i zatvorenica Golog otoka, Svetog Grgura i drugih zatvora”. Ministarstvo pravde je odbilo naš predlog za pokretanje elektronske peticije, uz objašnjenje da će inicijativa biti “pažljivo razmotrena” i da nema potrebe za pokretanjem e-peticije i prikupljanjem potpisa.

Drugi put smo istu inicijativu uputili 1. marta 2021. godine Generalnom sekretarijatu nove Vlade Crne Gore kao jedan od predloga za Program rada Vlade za 2021. godinu. Međutim, taj predlog nije usvojen.

Apelujemo na Vladu Crne Gore i poslanice i poslanike da ponovo razmotre hitnu potrebu za donošenjem zakona o rehabilitaciji i obeštećenju golootočkih žrtava, da bi još malobrojne žive žrtve Golog otoka i potomci preminulih dobili satisfakciju koju zaslužuju.