“Uvijek ću se sjećati očiju moga оcа, koje su me gledale kroz prozor od auta s kojim je on nestao. … Sjećam se straha, još uvijek živi u meni i nosiću ga uvijek sa sobom … Tužna sam došla kući onaj dan, sa vozačkom u ruci, jer babo (moj otac) nije bio tu da se ponosi sa mnom. Plakala sam onaj dan kad sam maturirala, jer babo nije bio tu da mi čestita. Znam da ću plakati u junu 2005. kada budem magistrirala i za deset godina kada me moje dijete bude pitalo zašto ono nema dedu. Znam da nikada neću saznati zašto, ali se nadam da ćete mi vi pomoći da saznam kako i gdje … Zahvalna sam svima onima koji pročitaju ove rijеčі i svima onima koji mi pomognu da nađem kosti moga oca, koji mi dozvole da mu podarim mir, jer on to zaslužuje”. (Citati iz iskaza Narcise Bosno, koja je imala 10 godina kada je njen otac Esad nezakonito uhapšen u Herceg Novom i deportovan 27. maja 1992. godine u Republiku Srpsku gdje je i ubijen).

Ovo je jedan od iskaza iz publikacije “Protiv zaborava – iskazi svjedoka u suđenjima povodom ratnih zločina” u kojoj je Akcija za ljudska prava (HRA) odabrala svjedočenja koja slikovito predstavljaju događaje i kontekst koji ih je omogućio, u kojima se pominju ličnosti koje su u tom vremenu bile veoma važne i od kojih je mogao da zavisi život, kao što su komandant vojne formacije, predsjednik države, predsjednik Crvenog krsta ili dobri čovjek koji je obećao da će razgovarati s nekim od njih.

U svakom poglavlju su uz iskaze žrtava predstavljeni i iskazi bar po jednog državnog službenika ili vojnika, koji su svjedočili u krivičnom postupku. Na primjer, u slučaju Deportacija izbjeglica predstavljen je i iskaz službenika policije, malo poznat javnosti, koji je svjedočio o hapšenju izbjeglica, opisao komandni lanac i ukazao na dokaze koji upućuju na to ko je sve o toj akciji bio obaviješten, i koji je ispričao kako su on i kolega u Kotoru tog maja 1992. godine razmišljali što bi se uhapšenim Muslimanima moglo dogoditi ako ih izruče Bosanskim Srbima, pa su odlučili da petoricu njih puste na slobodu i zbog toga rizikuju službu.

U današnje vrijeme kad ponovo buja nacionalizam, treba se podsjetiti atmosfere koja odzvanja iz ove knjige, a koja je ratnih devedesetih omogućila da se organizovano otimaju, zlostavljaju i ubijaju ljudi čija je jedina „greška“ bila njihova etnička pripadnost. HRA se godinama zalaže za ostvarivanje prava žrtava ratnih zločina, smatrajući to važnim ciljem i za društvo u cjelini. Država ne može da dosegne vladavinu prava bez suočavanja i sa ratnim zločinima.

Objavili smo i video snimke sa iskazom Narcise Bosno i Zlatka Bagoje (zarobljen u logoru Morinj 65 dana) u kojima na poseban, živopisan način govore o svojim sudbinama, strahovima, tugama, očekivanjima i želji da se ovakvi najteži zločini više nikada, nikome ne ponove.

Publikacija i video snimci su pripremljeni i objavljeni u okviru projekta “Ka pravdi za žrtve ratnih zločina” koji je HRA sprovela u okviru Regionalnog projekta o ratnim zločinima (RWC), koji implementira Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) uz podršku Vlade Velike Britanije.