Danas je Međunarodni dan prava na istinu o teškim kršenjima ljudskih prava i dostojanstva žrtava. Ovaj komemorativni dan je ustanovila Generalna skupština Ujedinjenih nacija 21. decembra 2010. godine.

Na današnji dan, prije 42 godine, ubijen je Oskar Arnulfo Romero, nadbiskup iz centralnoameričke države Salvador, dok je držao misu, pošto je kritikovao masovna kršenja ljudskih prava, ubistva i mučenja u građanskom ratu i socijalnu nepravdu. Niko nije odgovarao za Romerovo ubistvo, ali se sjećanje na njegovu borbu za pravednije društvo njeguje i danas. Akcija za ljudska prava (HRA) odaje počast svim borcima i borkinjama za ljudska prava koji su izgubili živote u toj borbi.

Užasnuti smo ratom koji je na evropskom tlu, u Ukrajini, započela Ruska federacija, koji traje već mjesec dana, i koji su već obilježila najteža kršenja ljudskih prava. U ovom ratu je već došlo do brojnih napada na civilne objekte, stambene zgrade, bolnice i druge zdravstvene centre, što su sve obilježja ratnih zločina. Prema podacima Kancelarije UN za ljudska prava, najmanje 977 civila, uključujući 81 dijete, ubijeno je u Ukrajini od početka ruske invazije, a povrijeđeno je 1594, uključujući 108 djece. Istovremeno, vlasti u Rusiji sprovode odmazdu prema svojim političkim protivnicima, nezavisnim medijima i ostalim građanima koji se suprotstavljaju ratu i kršenjima ljudskih prava. Rat u Ukrajini nije i jedini oružani sukob koji je u toku u svijetu. Ima ih najmanje još dvadeset.

Crna Gora nije uradila dovoljno da obezbijedi pravdu za žrtve ratnih zločina, koji spadaju u teška kršenja ljudskih prava. Ratni zločini iz devedesetih su nepravilno procesuirani, a onda je Vrhovni sud na osnovu toga žrtvama onemogućio pristup parničnim postupcima, pod izgovorom zastarelosti. Zbog toga je Akcija za ljudska prava vladi Zadravka Krivokapića prije više od godinu dana predložila da obešteti žrtve zločina u Bukovici, Kaluđerskom lazu, Murino i Deportaciji izbjeglica, čiji su zahtjevi odbačeni samo zato što u krivičnim postupcima država do sada nije uspjela da utvrdi odgovornost ni jedne osobe za te zločine. I dalje ukazujemo da država nije dovoljno učinila da počinioce privede krivičnoj pravdi i da Specijalno državno tužilaštvo nije odgovorilo očekivanjima u toj oblasti.

Civilne žrtve rata nažalost nijesu prepoznate Zakonom o boračkoj i invalidskoj zaštiti. Iako je takvih osoba u Crnoj Gori malo (npr. porodice stradalih u otmici u Štrpcima), obezbjeđivanje socijalne zaštite toj kategoriji ljudi bio bi značajan korak podrške njihovim porodicama i suočavanja s posljedicama ratova devedesetih.

Takođe, Crna Gora još uvijek nema zakon o rehabilitaciji i obeštećenju žrtava političkog progona zatvorenica i zatvorenika na Golom otoku, Svetom Grguru i drugim zatvorima, iako je samo na Golom otoku bilo 3.390 Crnogoraca, što je 21,5% od ukupnog broja zarobljenika i proporcionalno daleko najveći broj u odnosu na broj stanovnika svake od tadašnjih jugoslovenskih republika. Slovenija, Hrvatska i Srbija imaju zakone kojima su odavno obeštetile te žrtve. Vlada premijera Krivokapića predlog HRA i Udruženja Golootočana u pravcu donošenja takvog zakona nije razmatrala iako je rekla da će to učiniti.

Negiranje žrtve kršenja ljudskih prava je nipodaštavanje ljudskih prava. Crna Gora mora uložiti ključni napor da sve žrtve teških kršenja ljudskih prava iz prošlosti dobiju satisfakciju i ne budu zaboravljene. Takav konkretan raskid s ratnom prošlosti, utemeljen u moralnim i pravnim načelima, bilo bi važan zalog za bolju budućnost.