Akcija za ljudska prava (HRA), Centar za građansko obrazovanje (CGO) i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću podsjećaju da je prije 31 godinu, 6. decembra 1991. godine, Jugoslovenska narodna armija (JNA) izvršila najteže granatiranje Dubrovnika za vrijeme agresije koju je vodila od 1. oktobra 1991. do 31. maja 1992. godine protiv Republike Hrvatske.

Najveći broj pripadnika JNA, preko 7000, koji su učestvovali u napadu na Dubrovnik, bio je iz Crne Gore. U napadu je bila angažovana i posebna jedinica crnogorskog MUP-a. Suočavanje s ovom sramnom epizodom iz bliske prošlosti je neophodno da bi se uvidjele zablude i spriječilo da se isto ponovi.

„Ratna operacija Dubrovnik bila je po činjenju osvajački, rušilački i pljačkaški pohod na Republiku Hrvatsku“, zapisali su o učešću Crne Gore u ratu protiv Hrvatske istoričari profesor dr Šerbo Rastoder i mr Novak Adžić u tekstu o učešću Crne Gore u ratu protiv Hrvatske.

„Radilo se o nepravednom, osvajačkom ratu protiv Hrvatske, u kojem se Crna Gora osramotila, jer se upregla u politiku JNA i Slobodana Miloševića“, rekao je Nikola Samardžić, ministar vanjskih poslova Socijalističke Republike Crne Gore u vrijeme napada na Dubrovnik, u svjedočenju na suđenju generalu Pavlu Strugaru pred Haškim tribunalom.

Tog 6. decembra 1991. godine, 19 ljudi je izgubilo život, a povrijeđeno je i ranjeno njih 60. Više stotina granata ispaljeno je na staro gradsko jezgro, zaštićeno kao svjetska kulturna baština UNESCO-a. Šest zgrada je sasvim uništeno, više njih oštećeno, kao i glavna ulica Stradun. Stari grad je izložen artiljerijskom napadu duže od deset i po časova. Unutar njegovih zidina poginuli su Pavo Urban (23 godine) i Tonči Skočko (18), dok su tri osobe teško ranjene.

Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (Haški tribunal) je zbog zločina izvršenih prilikom protivpravnog granatiranja Dubrovnika 6. decembra 1991. osudio generala-pukovnika JNA Pavla Strugara, na sedam i po godina zatvora i admirala Miodraga Jokića, na sedam godina zatvora. Admiral Jokić je priznao krivicu i osuđen je po komandnoj odgovornosti za postupke svojih potčinjenih, ali je stav tužioca bio da nije izdao naređenje za granatiranje. On se istog dana izvinio za napad Dubrovčanima i hrvatskom ministru, izrazivši žaljenje zbog žrtava i oštećenja. Za napad na Dubrovnik je bio optužen i kapetan JNA Vladimir Kovačević – Rambo, iz Nikšića, ali je Haški tribunal odustao od toga da mu sudi zbog njegove nesposobnosti za suđenje. Kasnije je i sud u Beogradu, gdje Kovačević ima prebivalište, protiv njega odbacio optužnicu.

Haško Tužilaštvo se bavilo samo granatiranjem Starog grada 6. decembra 1991. godine, a ne i drugim zločinima izvršenim od strane pripadnika JNA, tokom svih šest mjeseci osvajanja šireg dubrovačkog područja.

Za sve to vrijeme je stradalo 116 civila, poginulo 194 hrvatskih boraca i 165 pripadnika JNA iz Crne Gore, 443 osobe su zatočene u logorima Morinj (Crna Gora) i Bileća (BiH) u nečovječnim uslovima, prognano je 33.000 ljudi, uništen 2071 stambeni objekat i sistematski opljačkana privatna i javna dobra, grad Dubrovnik je 138 dana bio bez struje i vode, a i u pomorskoj i vazdušnoj blokadi. Ti podaci ukazuju na izvršenje brojnih ratnih zločina.

Međutim, Crna Gora je do sad procesuirala i kaznila samo četvoricu koji su učestvovali u zlostavljanju zarobljenika u logoru JNA u Morinju, na teritoriji Crne Gore. Crnogorsko državno tužilaštvo ima obavezu da samoinicijativno procesuira zločine koji su počinjeni tokom rata u Hrvatskoj i na tome treba da sarađuje sa hrvatskim državnim odvjetništvom.

Prema posljednjim informacijama dobijenim od Županijskog suda u Splitu, protiv bivših vojnih starešina JNA iz Srbije i Crne Gore, koji se pred tim sudom terete za ratne zločine na dubrovačkom ratištu, raspisane su potjernice. U Hrvatskoj su optuženi: Jevrem Cokić, Mile Ružinovski, Pavle Strugar, Miodrag Jokić, Branko Stanković, Obrad Vičić, Radovan Komar, Vladimir Kovačević, Milan Zec i Zoran Gvozdenović. Miodrag Jokić je preminuo u oktobru ove godine.

Kako Srbija i Crna Gora nemaju obavezu da izruče Hrvatskoj svoje državljane po optužbama za ratne zločine, nejasno je zašto hrvatsko pravosuđe ove predmete nije dostavilo Srbiji i Crnoj Gori radi procesuiranja.

Procesuiranje odgovornih za ratne zločine je obaveza države prema domaćem i međunarodnom pravu, zadatak u procesu pristupanja EU i moralni dug prema žrtvama.

Tea Gorjanc Prelević, izvršna direktorka, Akcija za ljudska prava (HRA), Podgorica

Vesna Teršelič, voditeljica, Centar za suočavanje s prošlošću – Documenta, Zagreb

Daliborka Uljarević, izvršna direktorka, Centar za građansko obrazovanje (CGO), Podgorica