„Rušilački i nerazumni ratni poduhvat nanio je veliku i neprevaziđenu traumu crnogorskim i hrvatskim građanima, a jedan od načina da se ta trauma prevaziđe je da se o tome razgovara“, istakla je izvršna direktorica Akcije za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc Prelević na panelu „Dijalogom do suočavanja s prošlošću“, koji je održan juče, u sali Dodest KIC-a Budo Tomović u Podgorici.

Svjedočenjima bivših rezervista Jugoslovenske narodne armije (JNA) i učesnika odbrane Dubrovnika, u organizaciji HRA i Dramskog studija Prazan prostor, obilježena je 31 godina od napada na Dubrovnik.

“Cilj je da putem dijaloga zasnovanog na činjenicama pomognemo uspostavljanje povjerenja i pomirenja građana Crne Gore i Hrvatske“, navela je Gorjanc Prelević.

Ona je podsjetila da se Haški tribunal bavio samo najtežim napadom na Stari grad Dubrovnik 6. decembra 1991, dok za ostale zločine na širem dubrovačkom području tokom sedam mjeseci opsade još niko nije odgovarao.

Pozorišni reditelj i profesor FDU Cetinje Petar Pejaković je istakao da mladi s kojima su razgovarali, radeći na predstavi “Smrt u Dubrovniku”, ne znaju ništa o tome, da u udžbenicima nigdje nema priče o opsadi Dubrovnika, niti to nastavnici pominju. „Pogrešno je ćutati o tome, djeca treba da znaju šta se desilo, da gajimo kulturu sjećanja, kako se ništa slično ne bi ponovilo“, naveo je Pejaković.

Objasnio je da je “Smrt u Dubrovniku” poludokumentarna predstava bazirana na svjedočenjima učesnika dešavanja u Dubrovniku. Pojašnjava da je obavljeno oko 30 razgovora sa učesnicima ratnih dešavanja iz Crne Gore, te da je dobro da ima sve više onih koji žele o tome da govore. Naveo je da je teško bilo slušati te ispovijesti, te da je, između ostalog, bio šokiran kada je čuo da su u Morinju, pored ostalog, „tjerali zatvorenike da laju na sijalicu”.

Asistentkinja na projektu REKOM Mreža pomirenja, Danijela Vojinović, navela je da i dalje ne postoji politička volja država za međunarodno pomirenje, te da je cilj te organizacije utvrđivanje istine, da se podrže lokalne inicijative radi suočavanja sa prošlošću, kao i da se prikažu sva iskustva ratnih zločina iz ugla žrtava. „Važno je da postoje predstave i filmovi kako bi zainteresovali mlađe generacije za tu temu, kako se ne bi zaboravilo i ponovilo“, rekla je Vojinović.

Novinar i bivši rezervista JNA Veseljko Koprivica je objasnio da su prvoborci ratno-huškačkog novinarstva bili Pobjeda i RTCG. “Momir Bulatović pozivao je u rat, Milo Đukanović govorio da mrzi šahovnicu i da će se konačno razgraničiti sa Hrvatskom, a Marović da je ovo je rat za mir”, podsjetio je Koprivica. Rekao je da je bio prisiljen da ode u Konavle, da je bio vozač jedne čete, da je tamo bilo strašno pljačkanje, paljenje kuća: “Ali to je radilo 10, 15 rezervista, ostali su pokušali da ih spriječe, ali su im prijetili da neće dočekati zoru”.

Novinar i publicista iz Dubrovnika Luko Brailo podsjetio je i na fotografije, koje je napravio fotograf Pavo Urban, koji je ubijen dok je fotografisao razaranje Dubrovnika 6. decembra 1991. godine.

“Činjenica je da je rat najgori mogući oblik komunikacije među ljudima, nepojmljivo na šta su ljudi spremni u ratu, ali je važno pokazivati i da nijesu svi isti”, dodao je on.

Da nijesu svi isti govori i svjedočenje predsjednika Skupštine dragovoljaca Dubrovačko-neretvanske županije i predsjednika Kluba ratnih vojnih invalida Gorana Žuvele, koji je ispričao i to da je 6. decembra, kada je grad gorio, neko prevario komandanta i 38 granata je onesposobljeno tako da nije izgorjelo. “Tom čovjeku treba dići spomenik, taj neko nije aktivirao te granate, a da se to desilo, Dubrovnik bi do temelja izgorio”, istakao je Žuvela. Naglasio je i da dubrovačkim ženama treba dići spomenik, jer su one najveće žrtve, iako ih niko ne pominje: ”Da nije bilo tih žena, Dubrovnik bi pao”. Ispričao je da je njegova sestra imala tri godine kada je osijedela od granatiranja Dubrovnika.

Učesnik odbrane Dubrovnika i zarobljenik u logoru Morinj Zlatko Bagoje ispričao je da je 66 dana proveo u Morinju, navodeći da je to bilo „mučilište“: „Dovedeni su potpuno nevini ljudi, i starci su maltretirani, ponižavani, mlaćeni“… Ispričao je da su bili izloženi psihičkom teroru, zastrašivani lažnim egzekucijama, da nijesu imali hrane, da su im nakon nekoliko dana dali mokru ćebad za pokrivanje… Međutim, on je istakao da je bio stražar Mladen Proročić, koji je bio i u sali Dodesta dok je Bagoje govorio, koji mu je pomogao da sazna gdje mu je porodica, koji je pomagao i ostalim zarobljenicima, da im je donosio cigare: “Dok je on bio na straži, mi smo praktično bili slobodni ljudi”.

Bivši rezervista JNA Marjan Šantić takođe je istakao da su mu prijetili da će mu pobiti porodicu ako ne ode u Dubrovnik. “Najteže mi je bilo kada sam u jednoj kući vidio sakrivene dječje igračke iza bojlera… Isto, neki ljudi su zakopavani tako plitko, da su im ruke izlazile, kad bi počela padati kiša”, rekao je Šantić. On kaže da se i sada boji šta će mu se desiti zbog onoga što govori na panelu.

Novinar Brailo je dodao da mu je najteže bilo, u novembru 1991, kada je ženu i djecu otpratio na brod, te da nije bio siguran da će ih opet vidjeti. “Naučiš kako da od litra vode sve opereš i uši i lice i tijelo i još se napiješ, naučiš biti sretan kad dobiješ parče hljeba”, istakao je. Rekao je i da su na Dubrovnik granate padale sve do sporazuma u Dejtonu na kraju 1995. godine.

Advokat Budislav Minić je ispričao da se kaje što je bio komandir dubrovačke jedinice, te da je poslije rata bio u Dubrovniku da oda počast “svojim ratnim neprijateljima”.

Direktorica Centra za istraživačko novinarstvo Crne Gore (CIN-CG) Milka Tadic Mijović je istakla da je tri decenije na snazi falsifikovanje istorije i pokušaj zaborava, te da ne smijemo zaboraviti ko su bili glavni inspiratori ovih zločina. “Ti ljudi su nažalost i danas na vlasti”, zaključila je.

Izvršna direktorka Centra za građansko obrazovanje Daliborka Uljarević je naglasila da postoji snažan otpor uvođenju ovih tema u obrazovni sistem, te da se to mora mijenjati.

Učesnici konferencije su se složili da je najvažnije da mladi ljudi čuju i znaju šta se dešavalo devedesetih, kako se tako nešto nikada ne bi ponovilo. “Sve za mir, sve protiv rata”, zaključio je Koprivica.

Napad na Dubrovnik počeo je 1. oktobra 1991. Rat se odvijao od Prevlake i Konavala preko šire regije Dubrovnika, uključujući Stari grad koji je pretrpio najteže granatiranje 6. decembra 1991. Vojnim formacijama JNA komandovao je general Pavle Strugar. Opsada Dubrovnika trajala je do 26. maja 1992. godine. Poginulo je 116 civila, 194 hrvatska branitelja i 165 pripadnika JNA iz Crne Gore.

Na skupu je prikazana i izložba fotografija Pava Urbana, koju je SENSE Centar za tranzicijsku pravdu, objavio podovom 30. godišnjice od napada na Dubrovnik. Fotografije dokumentuju granatiranje Dubrovnika 1991. godine, i uključuju posljednje fotografije koje je Urban snimio 6. decembra 1991. godine, u vrijeme najžešćeg artiljerijskog napada u kojem je izgubio život.

Projekti “Svjedočenja o opsadi Dubrovnika 1991-1992” Akcije za ljudska prava i „Kada smo jednom išli na Dubrovnik“ Praznog prostora dio su projekta “REKOM mreža pomirenja” koji finansijski podržava Evropska Unija.  Sadržaj projekata isključiva je odgovornost Akcije za ljudska prava i Praznog prostora i ne odražava nužno stavove Evropske unije.

Video snimak i transkript diskusije biće naknadno dostupni.

Fotograf: Filip Roganović