Akcija za ljudska prava (HRA) i Centar za monitoring i istraživanja (CeMI) protestuju zbog izjave ministra pravde u tehničkoj Vladi Marka Kovača kojom je, s pozicije izvršne vlasti, izvršio neprimjeren pritisak na sud. On je odluke Vrhovnog suda i Upravnog suda, kojom je poništena odluka Sudskog savjeta o prestanku sudijske funkcije Svetlani Vujanović, nazvao “skandaloznim”, ocijenivši da predstavljaju “uvod u privatizaciju Vrhovnog suda” i “ukazuju na potrebu preispitivanja odgovornosti nosilaca svih pravosudnih funkcija”.  Dva dana kasnije, u odnosu na ažurnost postupanja Upravnog i Vrhovnog suda istakao da sumnja na neobjektivnost pojedinaca u tim sudovima kao i “na zloupotrebu pozicija zarad ličnih interesa”.

Načelo nezavisnosti sudstva, garantovano Ustavom Crne Gore i međunarodnim ugovorima o ljudskim pravima, podrazumijeva obavezu nosilaca izvršne vlasti da se uzdržavaju od svakog, javnog ili tajnog, uticaja na rad sudova. Iako sudovi ne rade u vakumu, i javnost ima pravo da komentariše njihove odluke, druge grane vlasti te odluke ne smiju komentarisati tako da negiraju princip podjele vlasti i zagovaraju nepoštovanje sudskih presuda.

To je objasnio Komitet ministara Savjeta Evrope u preporuci državama članicama o sudijama, rekavši da bi izvršna i zakonodavna vlast, ako komentarišu odluke sudija, “trebalo da izbjegavaju kritike koje bi podrile nezavisnost pravosuđa ili povjerenje javnosti u njega. Takođe bi trebalo da izbjegavaju postupke koji mogu dovesti u pitanje njihovu spremnost da se povinuju odlukama sudija, izuzev izjava o svojoj namjeri podnošenja žalbe“.[1]

Ministar Kovač (SNP) je nedavno pokazao drugačiji pristup u drugom slučaju, ocijenivši da kritika Glavnog grada na račun Upravnog suda zbog poništavanja izbora gradonačelnika Ivana Vukovića (DPS) predstavlja “čin neprimjerenog i neprihvatljivog uticaja na rad sudstva i istovremeno nepoštovanje sudske odluke”. Od ministra pravde se očekuje da dosljedno štiti nezavisnost sudstva, bez obzira na to da li političkoj stranci kojoj pripada sudske odluke odgovaraju ili ne.

U konkretnom slučaju, ministar je svoju sumnju u zloupotrebu sudijskih funkcija zasnovao na tri argumenta. Kritikovao je pozivanje sudova na praksu Evropskog suda za ljudska prava „jer se u dosadašnjoj praksi ovih instanci ne mogu naći primjeri ovakvog obrazloženja kada su u pitanju druga lica već isključivo kada su u pitanju sudije”, brzinu kojom je donešena odluka Upravnog suda posle ukidanja od strane Vrhovnog suda, i navodnu pristrasnost sudije izvjestiteljke (jedne od tri u vijeću), zbog toga što je sudila u predmetu iako se navodno nalazi u gotovo istoj pravnoj situaciji kao sutkinja o čijim se pravima odlučivalo.

U odnosu na prvu kritiku, smatramo da Vrhovni sud i Upravni sud, pozivanjem na praksu Evropskog suda za ljudska prava i odlučujući o postojanju diskriminacije u odnosu na sutkinju stranku u postupku, nijesu izašli van okvira svoje nadležnosti, odnosno da postupajuće sudije time nijesu očigledno učinile krivično djelo, a što bi eventualno moglo da opravda reakciju ministra pravde. U slučaju da ministar ima neke druge dokaze da su učinile krivično djelo, zakon ga obavezuje da podnese krivičnu prijavu nadležnom tužilaštvu.

U pogledu ažurnosti, iako je Upravni sud zaista donio novu odluku u vrlo kratkom roku od pet dana, odnosno četiri radna dana od donošenja ukidne odluke Vrhovnog suda, cijeli postupak je trajao 17 mjeseci, pri čemu je Upravnom sudu trebalo 14 mjeseci da donese prvu odluku. Slučajno nam je poznat predmet Upravnog suda, gdje sudije nisu stranke, u kome je taj sud, posle ukidanja njegove presude od strane Vrhovnog suda, odlučio u roku od 20 dana, što je takođe brzo. Inače smatramo da bi Upravni sud u svim sporovima protiv odluka Sudskog savjeta i Tužilačkog savjeta trebalo hitno da postupa i pohvaljujemo prihvatanje predloga HRA da se ta hitnost i propiše Nacrtom zakona o izmjenama Zakona o Sudskom savjetu i sudijama.

Što se tiče eventualne pristrasnosti sutkinje izvjestiteljke, Sudski savjet, čiji je ministar član, mogao je tome prigovoriti kao strana u sporu i zatražiti njeno izuzeće, a nije, pa je deplasirano tu vrstu primjedbe naknadno iznositi.

[1] Preporuka CM/Rec (2010) 12 Komiteta ministara državama članicama o sudijama: nezavisnost, delotvornost i odgovornosti (usvojena od strane Komiteta ministara 17. novembra 2010. na 1098. sastanku zamenika ministara).