Akcija za ljudska prava (Human Rights Action – HRA) podržava ocjenu Evropske komisije (EK) da Crna Gora mora da unaprijedi pristup istraživanju i procesuiranju ratnih zločina u skladu sa međunarodnim humanitarnim pravom, tako da on bude više proaktivan. Ovo je jedna te ista kritika koju država dobija posljednjih 10 godina. U toku je samo jedno suđenje za ratni zločin za koji je optužnica podignuta prije dvije godine i to tako što je Crnoj Gori predmet prosledila Bosna i Hercegovina. Nema novih optužnica, nema pokrenutih istraga.

I ove godine je ocjenjeno da je država ostvarila samo ograničen napredak u primjeni strategije procesuiranja ratnih zločina.

Akcija za ljudska prava ističe da Specijalno državno tužilaštvo (SDT) do danas nije, u skladu sa Strategijom, preispitalo stare predmete u kojima su presude donijete u suprotnosti sa međunarodnim pravom, niti je od usvajanja Strategije 2015. godine to tužilaštvo pokrenulo neku istragu ili podiglo optužnicu u vezi komandne odgovornosti, saučesništva, podstrekavanja ili pomaganja ratnog zločina zbog čega je bilo neophodno ponovo ukazati na ove propuste.

EK je pozdravila nastavak dobre regionalne i međunarodne saradnje i pozitivan iskorak u odnosu na domaći pravni okvir za procesuiranje ratnih zločina. Međutim, HRA primjećuje da saradnja Crne Gore sa zemljama regiona po pitanju ratnih zločina nije dovoljno dobra. Problem su predmeti u kojima pravni propisi i bilateralni ugovori između država ne rješavaju postojeću pravnu situaciju.

Regionalna saradnja nije doprinijela da nakon 31 godine osuđeni za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u predmetu Klapuh budu privedeni pravdi, na šta smo više puta ukazivali. Jednog od njih, Zorana Vukovića, Republika Srbija nije izručila Crnoj Gori, a drugog i trećeg, Radomira Kovača i Zorana Simovića, Bosna i Hercegovina nije zainteresovana da procesuira. Prethodni ministar pravde Marko Kovač nikada nije saopštio da li je kod koleginice iz Srbije, ministarke Maje Popović, ikad insistirao na tome da postupi u skladu s odredbama međudržavnog sporazuma i donese odluku o izručenju Vukovića.

Takođe, iako je protiv državljanina Crne Gore, Ranka Radulovića, još u septembru 2020. godine pred Sudom BiH djelimično potvrđena optužnica za zločin protiv čovječnosti u Foči 1992. godine, suđenje u ovom predmetu nije počelo, niti je u izgledu. Predmet iz nepoznatih razloga nije upućen Crnoj Gori, a Radulović suđenju u BiH ne može da prisustvuje jer mu se sudi u Crnoj Gori.

Ista situacija je i sa predmetom protiv 10 oficira bivše JNA u kome ni na kraju 2023. godine nijesu stečeni uslovi za održavanje rasprave pred Županijskim sudom u Splitu. Okrivljeni se terete da tokom agresije na područje Dubrovnika 1991. i 1992. godine nijesu spriječili ponašanje svojih jedinica, suprotno Ženevskim konvencijama. Njihovo izručenje hrvatskim vlastima nije moguće, jer bilateralni Ugovor o izručenju između Crne Gore i Republike Hrvatske ne dozvoljava izručenje sopstvenih državljana po optužbama za ratne zločine, a hrvatsko pravosuđe dokaze u ovim predmetima iz nepoznatih razloga nije dostavilo Crnoj Gori i Srbiji radi procesuiranja.

Dodatno, Županijsko državno odvjetništvo u Splitu preko 16 godina ne informiše ni javnost ni tužilaštvo u Crnoj Gori o rezultatima istrage stradanja zarobljenih vojnih rezervista iz Crne Gore u vojno-istražnom centru „Lora“ u Splitu. Nepoznati ni razlozi koji sprečavaju procesuiranje odgovornih za stradanje crnogorskih ratnih zarobljenika.

Navedeni predmeti ukazuju na to da regionalna saradnja ne može biti ocijenjena pozitivno u trenutnom kontekstu. Oni naglašavaju potrebu za znatno većim naporima i angažmanom kako naših vlasti, tako i vlasti drugih država u regionu, da bi se postigla bolja kooperativnost u procesuiranju ratnih zločina.

Na kraju, HRA ističe da je EK u izvještaju nažalost propustila da kritikuje diskriminatoran pristup propisivanju instituta „civilne žrtve rata“ koji se našao među odredbama izglasanog Predloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti. Ovaj pravni institut, koji podrazumijeva pravo na novčanu naknadu, propisan je tako da bi pravo mogle da ostvare isključivo žrtve oružanog sukoba sa NATO u Crnoj Gori, tj. porodice žrtava u Murino, a ne i druge porodice civilnih žrtava iz Crne Gore koje su stradale od posljedica oružanih sukoba u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ili na Kosovu nakon završetka ratnog stanja.

HRA smatra neophodnim i jedino ispravnim da novi Skupštinski saziv učinjenu nepravdu ispravi i obezbijedi da sve civilne žrtve iz ratova devedesetih ostvare svoje obeštećenje. Samo tako će se pokazati da je Crna Gora odmakla od politike devedesetih, da su joj sve žrtve jednako bitne i da nema mjesta njihovom razdvajanju po osnovu porijekla i vjeroispovijesti.