Juče je u Vojnom hangaru u Podgorici održana press konferencija povodom premijere predstave Smrt u Dubrovniku. Predstava je nastala u produkciji Praznog prostora u saradnji sa Akcijom za ljudska prava, a realizuje se u sklopu projekta “Opsada Dubrovnika 1991-1992: Sjećanja na rat da se zlo ne ponovi”, koji podržava Evropska unija kroz regionalni projekat “EU podrška izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu”, a implementira Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP).

Riječ je o predstavi zasnovanoj na ličnim i arhivskim materijalima.

Premijera predstave je 20. juna u 20:00 časova u nekadašnjem Vojnom hangaru u Zagoriču. Reprize predstave su 21. i 23. juna u 20:00 časova na istoj lokaciji.

Na konferenciji su govorili: izvršna direktorica NVU Prazan prostor, Marija Backović; izvršna direktorica NVO Akcija za ljudska prava, Tea Gorjanc Prelević; reditelj predstave, Petar Pejaković; dramaturškinja, Anja Pletikosa; i glumci: Slaviša Grubiša, Emir Ćatović, Pavle Prelević, Miloš Kašćelan, Kristijan Blečić i Maša Božović. Autorski tim čine i Ilija Gajević autor muzike, Lina Leković kostimografkinja, Vana Prelević scenografkinja i Anđelija Rondović saradnica na pokretu.

“Razvojni put trajao je tri godine. Na tom putu susreli smo se sa Teom Gorjanc Prelević, izvršnom direktoricom HRA, koja je prepoznala važnost teme i predstave. Zapravo, HRA je jedna od rijetkih organizacija u Crnoj Gori koja kontinuirano podsjeća na teme koje pokušavamo ostaviti iza sebe i gurnuti pod tepih. Dramaturškinja predstave, Anja Pletikosa je naša koleginica i gošća iz Hrvatske. Smatrali smo da je veoma važno da osoba koja kroji priču koju ćemo podijeliti sa svima mora imati i drugačije emotivne uplive i sjećanja. Odluka da glumačka uloga bude mlađa nije slučajna, jer su upravo mladi ljudi tih godina bili izmanipulisani. Bez obzira na naš stav prema tom ratu, ti ljudi su išli na ratište u ime ideje ili države, jer ih je neko pozvao ili mislili su da tako treba. Vratili su se kući, a oni koji su ih poslali kasnije su tvrdili da taj rat nije postojao i da oni nisu bili tamo. Niko se u ovoj državi nikada nije pobrinuo za njih. To je bila važna tema kojom smo se bavili u ovoj predstavi. Ti ljudi su bezimeni u Crnoj Gori, ali oni imaju imena, prezimena, porodice i svi su se nosili sa posttraumatskim stresom, sa kojim se neki i danas suočavaju”, dodala je izvršna direktorica NVU Prazan prostor, Marija Backović na konferenciji za medije.

“Citirajući zablude iz ’91, predstava se suprotstavlja i današnjim nacionalističkim pozivima na nove bitke i imenovanja ulica po osvajačima Dubrovnika, rata koji nije smeo da se desi! Ova predstava zove da pogledamo istini u oči, da shvatimo da nemamo više vremena za zablude i projektovane sukobe korumpiranih politika. Moramo jednom zauvijek da shvatimo da nam opskurni likovi poput Marka Kovačevića i dan danas rade o glavi, pozivajući na nove bitke, isto kao što je to radio Slobodan Milošević! Moramo biti pametniji i otporniji na ratnu propagandu koja je ’90 od srećne zajedničke države dovela do preko 130.000 mrtvih i miliona raseljenih! Ova predstava je važna zbog budućnosti Crne Gore, ona je važna zbog života, jer je protiv smrti. Suočimo se sa smrću u Dubrovniku da je ne bismo ponovili, ni tamo ni nigdje, to je poruka”, kazala je izvršna direktorica HRA, Tea Gorjanc Prelević.

Reditelj predstave Petar Pejaković kazao je da mu je ova predstava veoma lična. “Dolazim iz mješovitog braka, između Crnogorca i Hrvatice, a taj rat je bio moj intimni problem, tada i uvijek.” Dodao je: “Od 1992. sretao sam ljude iz Crne Gore koji su bili na tom ratištu i slušao njihove priče. Stidjeli su se da pričaju o tome, ali sam ih pokušavao ohrabriti. Kada sam ohrabrio nekoliko njih, drugi su se osjetili slobodnim da podijele svoja iskustva. Njihove priče su bile strašne i potresne, i to ćete vidjeti na predstavi. Te priče me i dalje duboko pogađaju. Njihovi razgovori su sastavni dio scenarija i teksta predstave. Želim se zahvaliti tim ljudima što su razgovarali sa nama i što će njihovu priču čuti svi. Imamo obavezu prema tim ljudima koji su imali hrabrosti da govore o svojim iskustvima, da im pomognemo da prevaziđu stid i sramotu. Da ohrabrimo ljude da se suoče sa stidom i krivicom i da istjeramo na čistac pitanje odgovornosti, političke i rukovodeće.”

Dramaturškinja predstave Anja Pletikosa rekla je: “Mislim da smo postigli divan balans između dokumentarnog pristupa i obaveze prema ljudima koji su se odlučili izložiti svojim pričama. Veoma je bitno da što veći broj ljudi u regiji vidi ovu predstavu.”

Glavne uloge su povjerene mladim glumcima: Slaviši Grubiši, Emiru Ćatoviću, Pavlu Preleviću, Milošu Kašćelanu, Kristijanu Blečiću i Maši Božović.

“Meni je bilo izazovno raditi nešto o čemu ništa ne znaš, materijal je bio iz muških verzija priča. Bilo je teško da se povežem sa ženama iz tog vremena, sa njihovom pričom koju niko nije čuo. Mlada smo ekipa, pola nas je rođeno nakon rata. Tokom čitavog procesa postavljali smo pitanje šta sada mi imamo s ovim, šta je naša odgovornost u svemu ovome, i koji je tu naš stav. Imamo taj momenat u predstavi u kojem kažemo ‘ovdje je poginula mladost’, i meni je to nekako bilo značajno jer je tu poginula mladost tih tadašnjih mladih ljudi, tih tadašnjih starih ljudi čija je mladost vjerovala u neku drugu državu i neke drugačije ideale, i mladost svih nas koji nosimo posljedice svega ovoga. Da neke nove i stare mladosti, da ne ginu više“, dodala je glumica Maša Božović.

Glumac Slaviša Grubiša je rekao: “Kad čujete njihove priče iz prve ruke, onda te riječi treba da se prenesu publici. Prvi put, možda od kako se bavim ovim poslom, nisam znao kako. A posao mi je da znam kako.”

“Ja jesam patriota i volim ovu zemlju, ali isto tako moramo da se suočimo sa stvarima koje je ova zemlja uradila. Pričamo o dešavanjima prije 100, 200, 300 godina, ali ne spominjemo što je bilo prije 30 godina. Ovaj proces mi je došao kao čas istorije koji mi je trebao da saznam što se dogodilo 1991. godine. Prije svega, volio bih da pozovem svoju generaciju da pogleda ovu predstavu, jer su tada mladi momci bili izmanipulisani i pošli na ratište. Moja generacija treba da dođe i da čuje tu priču, šta je to medijsko huškanje, a šta je to vojni vrh radio 1991. godine” dodao je glumac Kristijan Blečić

Glumac Miloš Kašćelan je izjavio: Mislio sam da je ovo fikcija, da je ovo neki roman, ali kada ti ljudi ispričaju svoju priču, shvatiš da je to stvarno bilo. I onda shvatiš da se u Kotoru, mom Kotoru, ćuti o tome, a ljudi sa kojima sam okružen su to preživjeli, doživjeli, proživjeli i vjerovatno je ostavilo na njih različite vrste trauma, a ja ne znam ništa o tome.”

“Mislim da je uloga svakog umjetnika da ako ne uspije, onda barem da proba da oslika neko vrijeme u kojem je on živio i da iznese na vidjelo neku istinu, nešto o čemu se ili ćuti ili nešto što duboko potresa društvo odnosno zajednicu u koju je on integrisan. I da na taj način ono što se dešava lokalno, povežemo sa nečim univerzalnim. Mislim da smo to ovdje uspjeli”, dodao je glumac Emir Ćatović.

Izvršna direktorica NVU Prazan prostor se zahvalila prisutnim medijima, pogotovo Pobjedi i RTCG što su prisustvovali, jer upravo su ti mediji oni koji su vodili ratnu propagandu devedesetih godina.