AGENCIJA MINA: Rok za maksimalan pritvor iz Zakona o krivičnom postupku (ZKP) važna je garancija ljudskih prava i poražavajuće je odustati od nje zbog nesposobnosti države da organizuje sudski sistem, poručila je izvršna direktorica Akcije za ljudska prava (HRA), Tea Gorjanc Prelević. Ona je, komentarišući predlog izmjena ZKP-a kojim se predviđa mogućnost produženja pritvora sa tri na pet godina u slučaju neizricanja prvostepene sudske presude, kazala da nije rešenje da se ljudi bez ikakve presude drže u istražnom zatvoru toliko vremena.

1. Kako komentarišete izjave Spajica i Šaranovica i drugih funkcionera i poslanika vladajucih partija, na račun rada sudova, a po pitanju neizricanja presuda? To posebno imajući u vidu činjenicu da je nedovoljna efikasnost sudova posljedica sistemskog i složenog problema u čije rješavanje bi trebalo da se uključe relevantne institucije.

Razočaravajuće je da premijer i ministar unutrašnjih poslova, umjesto hitnog rješavanja problema rastućeg kriminala očigledno skupljaju populističke poene upiruċi prstom u sudove. Pri tome se potpuno zaboravlja da su rokovi za maksimalan pritvor iz ZKP-a važna garancija ljudskih prava svakog čovjeka. Ponovo se pritvor naopako tretira kao kazna. Ponavljam još jednom da svako okrivljeno lice štiti i pretpostavka nevinosti i pravo na slobodu i pravo na pravično suđenje. Nije rješenje da se ljudi bez ikakve presude drže u istražnom zatvoru tri ili čak pet godina. To ukazuje na nesposobnost države da organizuje svoje pravosuđe tako da zaštiti ljudska prava, iako joj je to osnovni zadatak.

Naravno, crnogorsko sudstvo ima ozbiljan problem neažurnosti, posebno vidljiv u krivičnim postupcima pred Specijalnim odjeljenjem Višeg suda u Podgorici, koji ne uspijevaju da se dovedu do presude u roku od tri godine. To je sistemski problem, posebno izražen posle 2020. godine, kome su doprinjele i izvršna=zakonodavna vlast neadekvatnim zakonskim rješenjima i nedovoljnim sredstvima za rad sudova. Problem je i to što već četiri godine sudska vlast na svom čelu nema predsjednika Vrhovnog suda koji bi ozbiljnim mjerama vratio ažurnost sudova i povjerenje u sudstvo i umio da se suprotstavi izvršnoj vlasti i zahtijeva od nje da obezbijedi odgovarajuće uslove za sudove. I na kraju, sigurno da postoji i odgovornost u sudovima u odnosu na neadekvatnu organizaciju rada, kao i na pojedine odluke, mada su, s aspekta ljudskih prava, mnogo veći problem one kojima se pritvor neosnovano produžava, od onih kojima se on ukida. O tome svjedoče presude Ustavnog suda Crne Gore i Evropskog suda za ljudska prava (vidi npr. Bigović protiv Crne Gore).

2. Sudski savjet je odgovornost prebacio na Upravu policije, navodeći da je trebalo da vrše mjere iz svoje nadležnosti nakon puštanja iz pritvora. Da li prepoznajete tu propust i kako komentarišete ocjene opozicije da je incident u Podgorici samo još jedan pokazatelj da je “sektor bezbjednosti u rasulu”?

Posle puštanja iz pritvora, sud je ubijenim žrtvama mafijaškog obračuna u Podgorici odredio mjeru zabrane napuštanja njihovog boravišta na Cetinju, koju su prekršili, nalazili su se u Podgorici kada su ubijeni. Sudski savjet je u pravu kad kaže da se o izvršenju te mjere stara policija, tako piše u ZKP-u. Međutim, u ZKP-u piše i da bi policija trebalo da ima elektronski nadzor da efikasno kontroliše poštovanje te mere, ali ga nema, jer ni podzakonski akt o tome nije donet, niti ima opremu za to. Za takvo stanje je odgovorna Vlada, pa je treba pitati zašto to nije obezbijedila? S druge strane, u emisiji Naglas RTCG u ponedjeljak veče, od predstavnika Uprave policije, Lazara Šćepanovića, čulo se da je policija nekoliko puta obavještavala sud da je jedna od dvije ubijene osobe kršila mjeru bar dva puta,

a da sud nije reagovao, iako ga je policija obavijestila, iako bi u takvom slučaju trebalo da reaguje tako što odredi strožiju mjeru. Treba pitati Viši sud u Podgorici zbog čega se nije reagovalo? Ono što policija nije mogla, je da ih uhapsi zbog kršenja mjere, iako bi to čak pomoglo i da se spase životi, pa bi trebalo razmotriti da se kršenje mjere nadzora propiše kao posebno krivično djelo. Sve u svemu, dva izgubljena života su ozbiljan razlog da na sva ova pitanja svi nadležni organi daju odgovore, umjesto da se dobacuju optužbama o tuđoj odgovornosti. U protivnom, ovako tragični slučajevi će se samo ponavljati.

3. Ova situacija aktuelizovala je priču oko izmjena Zakona o krivičnom postupku, a poslanici PES-a pozvali su na usvajanje predloga kojim se pritvor sa tri podiže na ukupno 5 godina za određena krivična djela. Kako to komentarišete? Koji su rizici takve izmjene? Da li mislite da je moguće usvojiti zakon sa tom odbredbom, imajući u vidu sve potencijalne rizike koja bi ona donijela, i koliko je to u skladu s onim što su obaveze Crne Gore prema EU?

Poražavajuće je odustati od jedne garancije ljudskih prava zbog nesposobnosti države da organizuje svoj sudski sistem tako da može da donese presudu u roku od tri godine. Nije fer da se samo slegne ramenima i prihvati da se sroza nivo ljudskih prava, da se faktički uvede kazna i bez suda, jer pet godina u pritvoru je kazna. Zaboravlja se koliko mnogo novca država svake godine plaća za pogrešno držanje u pritvoru onima koji na kraju ne budu osuđeni za djela zbog kojih su stavljeni u pritvor. Umjesto što se predlažu rešenja protiv ljudskih prava, trebalo je već preduzeti hitne mjere da se suđenja svedu na tri godine i tako garantuje i pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

4. Koje su vaše preporuke u odnosu na rješavanja problema nedonošenja presuda u zakonskom roku, a usljed činjenice da izlazak na slobodu osumnjičenih za najteža krivična djela predstavlja ozbiljnu bezbjednosnu prijetnju?

Hitno usvojiti izmjene Zakonika o krivičnom postupku kojima se onemogućavaju zloupotrebe u vidu odlaganja suđenja, povećati broj sudija i njihovih savjetnika u Specijalnom odjeljenju, povećati broj sudnica, obezbijediti snimanje suđenja, izabrati predsjednika ili predsjednicu Vrhovnog suda koji bi proaktivno nadzirali sprovođenje svega toga u saradnji s nadležnim predsjednikom Višeg suda i Sudskim savjetom. S druge strane, Ministarstvo unutrašnjih poslova i Uprava policije da saopšte šta je sve potrebno za adekvatno praćenje primjene mjera nadzora okrivljenih koji se brane od optužbi sa slobode i da Vlada to obezbijedi.