Dubrovnik je odcijepljen od svijeta, prometno i komunikacijski. Ostale su mi samo vjera i nada. Ovo su momenti kad čovjek ili klone ili se uhvati za neki ideal koji mu je zvijezda vodilja, podstrek, snaga da izdrži. 

 Pavo Urban, 1. 8. 1968 – 6. 12. 1991.

Akcija za ljudska prava, Centar za građansko obrazovanje i Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću podsjećaju da je na današnji dan prije 33 godine, Jugoslovenska narodna armija (JNA) izvršila najteže granatiranje Dubrovnika za vrijeme agresije koju je vodila od 1. oktobra 1991. do 31. maja 1992. godine protiv Republike Hrvatske. Očekujemo da crnogorsko tužilaštvo konačno ozbiljno i proaktivno pristupi procesuiranju zločina počinjenih tokom rata u Hrvatskoj. Od Hrvatske očekujemo saradnju i spremnost da doprinese razjašnjavanju ovih predmeta, posmatrajući pitanje ratnih zločina ne samo kao nacionalno, već kao regionalno pitanje od zajedničkog interesa za vladavinu prava i pomirenje.

Tog 6. decembra 1991. godine, u Dubrovniku, 19 ljudi je izgubilo život, a povrijeđeno je i ranjeno njih 60. Više stotina granata ispaljeno je na staro gradsko jezgro, zaštićeno kao svjetska kulturna baština UNESCO-a. Šest zgrada je sasvim uništeno, više njih oštećeno, kao i glavna ulica Stradun. Stari grad je izložen artiljerijskom napadu duže od deset i po časova. Unutar njegovih zidina poginuli su Pavo Urban (23) i Tonči Skočko (18), dok su tri osobe teško ranjene.

Haški tribunal je zbog zločina izvršenih prilikom granatiranja Dubrovnika osudio generala-pukovnika JNA Pavla Strugara, na sedam i po, a admirala Miodraga Jokića, na sedam godina zatvora. Admiral Jokić je, za razliku od Strugara, priznao krivicu i osuđen je po komandnoj odgovornosti. Tom prilikom se Jokić izvinio za napad, izrazivši žaljenje Dubrovčanima zbog žrtava i oštećenja:

… Šestog decembra 1991. poginulo je dvoje ljudi, troje je ranjeno i učinjena je velika šteta na civilnim zgradama i na kulturnim i istorijskim spomenicima u starom gradu u Dubrovniku. Činjenica da su ovi životi izgubljeni u zoni moje odgovornosti ostaće urezana u moju svest celog života. Spreman sam da se sa vojničkim dostojanstvom poklonim pred svim žrtvama ovog sukoba, bez obzira na kojoj su strani. Takođe, iako sam to učinio u toku samog granatiranja radio putem, i nakon toga i lično, osećam obavezu da i ovom prilikom izrazim svoje najdublje saučešće porodicama poginulih i ranjenih, kao i građanima Dubrovnika za bol i štetu koju im je nanela jedinica pod mojom komandom. Moje žaljenje shvatam kao uslov pomirenja i zajedničkog života naroda na ovom području.

Osim protivpravnog granatiranja Dubrovnika 6. decembra, Tužilaštvo u Hagu nije istraživalo druge zločine izvršene od strane pripadnika JNA tokom šest mjeseci osvajanja šireg dubrovačkog područja. U tom periodu 116 civila je stradalo, poginulo je 194 hrvatskih boraca i 165 pripadnika JNA iz Crne Gore, 443 osobe su zatočene u logorima Morinj i Bileća u nečovječnim uslovima, prognano je 33.000 ljudi, uništen 2071 stambeni objekat i sistematski su opljačkana privatna i javna dobra. Grad Dubrovnik je 138 dana bio bez struje i vode, u pomorskoj i vazdušnoj blokadi.

Ovi podaci ukazuju na brojne zločine, međutim Crna Gora je do sad procesuirala samo četvoricu koji su učestvovali u zlostavljanju zarobljenika u logoru Morinj, na teritoriji Crne Gore.

Iako je ponovno preispitivanje odgovornosti za dešavanja u logoru bilo strateško pitanje Crne Gore još od 2015, ono već devet godina ostaje mrtvo slovo na papiru. Ta inertnost je prepoznata i u procesu pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji, zbog čega je završnim mjerilima za Poglavlje 23 nametnuto procesuiranje ratnih zločina na “visokom nivou“ što podrazumjeva i procesuiranje komandne odgovornosti kakva je na primjer u logoru Morinj morala postojati, ali nije uzeta u obzir.

Kako crnogorsko tužilaštvo uopšte nije pokazivalo samoinicijativan pristup procesuiranju ratnih zločina, SDT-a se obavezalo na obraćanje tužilaštvima u regionu radi eventualnog ustupanja svih predmeta u kojima bi ono moglo uspostaviti nadležnost.

Jedan od takvih je svakako i predmet koji je u Hrvatskoj pokrenut prije 15 godina i u kom su za ratne zločine na dubrovačkom ratištu optužene bivše vojne starješine JNA iz Srbije i Crne Gore: Jevrem Cokić, Mile Ružinovski, Pavle Strugar, Miodrag Jokić, Branko Stanković, Obrad Vičić, Radovan Komar, Vladimir Kovačević, Milan Zec i Zoran Gvozdenović. Oni se terete da tokom agresije na područje Dubrovnika nijesu spriječili ponašanje svojih jedinica, suprotno Ženevskim konvencijama, a koje se sastojalo u: granatiranju naseljenih mjesta, ubijanju civila (116), zatvaranju, zlostavljanju i tjeranju civila u bijeg, rušenju civilnih, kulturnih, vjerskih i privrednih objekata, pljačkanju i paljenju.

Prema podacima Suda u Splitu, Radovan Komar i Vladimir Kovačević su rođeni u Nikšiću, ali je njihovo boravište i nakon 15 godina od podizanja optužnice Sudu ostalo nepoznato. Zato je protiv njih u 2022. godini raspisana potjernica i izdat Evropski nalog za hapšenje.

Kako ni Srbija ni Crna Gora nemaju obavezu da izruče Hrvatskoj svoje državljane po optužbama za ratne zločine, naše organizacije su u prethodnom periodu od DORH-a i Županijskog državnog odvjetništva u Splitu zahtjevale informacije da li je ova optužnica dostavljena Ministarstvu pravde Crne Gore, uz poziv da upozna svoje državljane s činjenicom da se protiv njih u Republici Hrvatskoj vodi krivični postupak. Takođe, pitano je i da li se razmatra mogućnost ustupanja ovog postupka pravosuđu Crne Gore kako bi procesuirali zločine, kao i prilikom nekih drugih postupaka u prošlosti. Uprkos urgencijama, odgovor nismo dobili. O tome ćuti i crnogorsko tužilaštvo, koje preko pola godine javnosti nije obezbijedilo podatak ni da li se uopšte interesovalo za taj postupak.