Nevladine organizacije Akcija za ljudska prava (HRA) i Udruženje „Štrpci – Protiv zaborava“ izrazile su danas protest premijeru Milojku Spajiću i resornom ministru Damiru Gutiću zbog neadekvatnog regulisanja prava članova porodica svih civilnih žrtava rata Predlogom zakona o izmjenama i dopunama Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti, koji je Vlada usvojila 28. decembra na telefonskoj sjednici i uputila Skupštini. Naše organizacije su posebno protestovale i zbog usvajanja Predloga zakona od strane Vlade Crne Gore bez sprovođenja obavezne javne rasprave.

U pismu premijeru Spajiću i ministru Gutiću smo naglasili, prije svega, da izbjegavanje javne rasprave predstavlja grubo kršenje člana 52 Zakona o državnoj upravi, koji obavezuje Vladu na sprovođenje javnih rasprava da bi se omogućilo učešće zainteresovane javnosti, posebno porodica žrtava, u oblikovanju zakona koji neposredno utiče na njihova prava i obaveze. Radi se o kontinuiranoj negativnoj praksi Vlade na koju je ranije upozorio i Institut alternativa. Ukazali smo i da, pored propusta da organizuje javnu raspravu, Vlada nije objavila ni obrazloženje o izostanku rasprave, čime je prekršila i član 35 svog Poslovnika. Ovaj postupak dodatno ukazuje na neopravdano ignorisanje zakonskih procedura i demokratskih standarda.

Na Predlog zakona se čekalo čak godinu dana, otkako su 29. decembra 2023, posle javnog protesta NVO, udruženja žrtava i dijela opozicije, poslanici Nove srpske demokratije i Demokratske narodne partije povukli Predlog zakona o izmjenama i dopunama Zakona o boračkoj i invalidskoj zaštiti, koji je neopravdano isključivao porodice onih civilnih žrtava rata koje su stradale van teritorije Crne Gore i u vijeme kada ratno stanje nije bilo proglašeno. Tada je zadužena Vlada da propiše novo, sveobuhvatno i pravedno rješenje. Međutim, s tim se neopravdano kasnilo, probijeni su rokovi predviđeni za mart i jun, da bi na samom kraju godine, kada je Predlog zakona konačno izrađen, javnost ostala uskraćena za javnu raspravu, prije nego što je Vlada Predlog utvrdila i dostavila ga Skupštini.

Predlog zakona sadrži važna poboljšanja u pogledu toga da status civilne žrtve rata više ne isključuje one koji su stradali van teritorije Crne Gore i ne vezuje taj status sa proglašenjem ratnog stanja, već prepoznaje i žrtve oružanih sukoba koji su se odvijali mimo toga.

Međutim, Predlog zakona uvodi crnogorsko državljanstvo kao uslov za sticanje statusa civilne žrtve rata, čime neopravdano isključuje žrtve koje u vrijeme stradanja nijesu imale republičko crnogorsko državljanstvo, iako su članovi njihovih porodica, potencijalni korisnici prava iz zakona, nastavili život u Crnoj Gori i njeni su državljani. Takvo ograničenje, s pravom, nije bilo propisano u prethodnom Predlogu zakona koji je povučen na kraju 2023. godine. Takođe, izostavljene su jednokratne naknade, koje su prethodnim Predlogom zakona bile predviđene, s ciljem da oduže dug prema žrtvama koje su tri decenije čekale na to da njihova prava na socijalnu zaštitu budu priznata zakonom. Drugim riječima, iako bi odredbe zakona koje uređuju socijalna davanja za članove porodica civilnih žrtava rata bile adekvatne da je zakon donijet prije trideset godina, one sada to nijesu, kada su njihova djeca odrasla i više ne zadovoljavaju postavljene uslove. Stoga je jedino pravično da im se nadoknadi barem dio sredstava koja nikada nijesu primili zbog izostanka volje nadležnih da im pruže pomoć onda kada im je bila najpotrebnija.

Kada je riječ o statusu civilne žrtve rata, s obzirom na to da su državljani bivše SFRJ često zasnivali porodice i nastavljali život van republika u kojima su rođeni i čije su republičko državljanstvo imali, nije opravdano uskratiti dugo očekivana prava crnogorskim državljanima – članovima porodica civilnih žrtava rata, samo zato što njihov suprug ili roditelj nije imao crnogorsko republičko državljanstvo u vrijeme stradanja. Pravično im je omogućiti pravo na naknadu u Crnoj Gori, u kojoj žive, pod uslovom da to pravo nijesu ostvarile u nekoj drugoj državi nastaloj na teritoriji bivše SFRJ. Ističemo da je broj takvih slučajeva veoma mali. Na primjer, poznat nam je samo slučaj članova porodice Bajrović, koji su nastavili život u svojoj kući u Crnoj Gori nakon nezakonite deportacije na teritoriju BiH supruga, odnosno oca, Osmana Bajrovića, koji je u tom zločinu izgubio život. Iako je Bajrović imao republičko državljanstvo Bosne i Hercegovine po mjestu rođenja, porodicu je nastanio u Crnoj Gori, gdje su njeni članovi i nastavili da žive.

U odnosu na vrstu prava, Predlog zakona porodicama civilnih žrtava rata deklarativno priznaje pravo na porodičnu i uvećanu porodičnu invalidninu, novčanu naknadu za materijalno obezbjeđenje, zdravstvenu zaštitu i druga povezana prava, besplatni i povlašćeni prevoz, kao i pokrivanje pogrebnih troškova.

Međutim, suštinski, pravo na porodičnu invalidninu sada mogu ostvariti samo udovice i roditelji stradalih ili nestalih civila, dok ono ostaje gotovo nedostižno za djecu, braću i sestre žrtava. Uslov da oni moraju biti mlađi od 26 godina i da se aktivno školuju je neprilagođen realnosti i isključuje sve odrasle članove domaćinstva stradalih, s obzirom na trodecenijski protok vremena od sukoba i stradanja. Takva odredba grubo zanemaruje stvarne potrebe porodica žrtava.

Ozbiljan nedostatak Predloga ogleda se i u ograničavanju prava na novčanu naknadu za materijalno obezbjeđivanje samo na korisnike porodične invalidnine, dok isključuje ostale članove porodice civilnih žrtava rata, ali i palih boraca. Npr, djeca civilnih žrtava rata i palih boraca pravo na porodičnu invalidninu mogu da ostvare samo dok se aktivno školuju, najkasnije do 26. odnosno 27. godine života, što znači da danas, trideset godina posle stradanja roditelja, ne mogu ostvariti ni pravo na materijalno obezbjeđenje, čak i ako nemaju bilo kakva primanja neophodna za život.

Sve u svemu, iako je Predlog zakona donio izvjesno poboljšanje u pogledu formalnog priznavanja statusa civilnih žrtava rata, stvarne promjene koje bi unaprijedile materijalni položaj članova njihovih porodica su zanemarene.

Pozvali smo predlagača, Vladu Crne Gore, da povuče Predlog zakona iz skupštinske procedure, da o njemu otvori javnu raspravu, da predočene i eventualne druge nedostatke na koje im bude ukazano ozbiljno razmotri i popravi i da zatim uputi odgovarajući Predlog zakona Skupštini.

Krajnje je vrijeme da država postupi odgovorno prema svim porodicama civilnih žrtava ratova, koje žive u Crnoj Gori i čiji su članovi crnogorski državljani. Ignorisanje ovih zahtjeva predstavlja nastavak politike zapostavljanja i poricanja odgovornosti države prema onima koji su pretrpjeli najteže gubitke zbog ratova devedesetih.

Tea Gorjanc Prelević,  izvršna direktorica NVO Akcija za ljudska prava

Demir Ličina, predsjednik Udruženja „Štrpci – Protiv zaborava“