U ovoj godini posebno skrećemo pažnju da se u ključnim slučajevima pokazalo da Crna Gora nema djelotvorne pravne ljekove za zaštitu ljudskih prava i da još uvijek nije spremna da ih obezbijedi. Tome je doprinio i Ustavni sud odlukom da sam sebi ukine rok od 18 mjeseci za postupanje u predmetima, i tako građanima ugrozi pravo na efikasnu zaštitu ljudskih prava na nivou države.

Skoro dvije godine se odugovlači sudska zaštita prava NVO aktivista i bivše vice-guvernerke od nezakonitog razriješenja sa javnih funkcija, da bi, pošto su osnovni sudovi prihvatili nadležnost, a Upravni sud i Ustavni sud je odbili, Vrhovni sud bez suvislog obrazloženja načelnim stavom zaprijetio osnovnim sudovima da od te nadležnosti odustanu.

Ne postoji djelotvorna pravna zaštita protiv odluka Sudskog savjeta o izboru sudija, što je pitanje od ključnog značaja za nezavisnost sudstva i zaštitu ljudskih prava u državi. Upravni sud je u oktobru 2019. godine (tek nakon godinu i četiri mjeseci) zakazao ročište po tužbi protiv Sudskog savjeta, kojom je učesnik na konkursu za izbor sudija tražio da se poništi odluka o izboru deset kandidata/kinja za sudije osnovnih sudova iz juna 2018. godine. U međuvremenu je troje od deset izabranih kandidata/kinja na osporenom konkursu izabrano za sudije i stupilo na dužnost. Sudski savjet nije odložio početak obavljanja sudijske funkcije ni jednoj osobi do donošenja sudske odluke.

Slučaj neustavne zabrane održavanja Povorke ponosa u Nikšiću s početka 2015. godine još uvijek čeka na epilog i pokazuje kako u Crnoj Gori ne postoji djelotvoran pravni lijek protiv kršenja prava na mirno okupljanje. Posle ohrabrujuće odluke Ustavnog suda (do koje je došlo tek u septembru 2018. godine) da ukine presudu Vrhovnog suda kojom je podržana zabrana, Vrhovni sud je ove godine vratio predmet Upravnom sudu na ponovno odlučivanje, Upravni sud je onda naložio MUP-u da donese novo rješenje o zahtjevu za održavanje protestne šetnje, ali novo rješenje nije donijeto ni do danas, više od 4 godine pošto je okupljanje zabranjeno.

Ustavni sud je ove godine odlučio „toplo-hladno“ o ustavnim žalbama bivših radnika „Radoja Dakića“, u slučaju u kome im država 14 godina nije obezbjedila isplatu pravosnažno dosuđenih potraživanja. Ustavni sud je naložio Ministarstvu finansija da za 439 bivših radnika fabrike “Radoje Dakić”, kojima je utvrđena povreda prava na pravično suđenje, u roku od šest mjeseci isplati po dvije hiljade eura na ime pravičnog zadovoljenja zbog kršenja prava, međutim, nije obavezao državu i na to da im isplati dugovanja po pravosnažnim presudama, koja su mnogo veća. Zbog toga su radnici prinuđeni da zaštitu ljudskih prava i dalje traže pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.

Djelotvorna zaštita prava na zabranu torture i dalje je problem – nema napretka u istragama policijske torture i zlostavljanja građana na protestima iz oktobra 2015. godine uprkos odlukama Ustavnog suda iz 2017. o nedjelotvornosti istraga u slučaju Martinović i Zlatarska ulica. U slučaju Martinović država je neuvjerljivo procesuirala samo dvojicu policajaca i to na osnovu njihovih priznanja. Slučaj mučenja i zlostavljanja zatvorenika u Zavodu za izvršenje krivičnih sankcija iz januara 2015. godine je konačno ove godine presuđen u prvom stepenu, svi okrivljeni su osuđeni, ali na kazne na nivou zakonskog minimuma koje ne odgovaraju međunarodnim standardima kažnjavanja torture. Presuda je ponovo pokrenula pitanje zašto tužilaštvo istragu nije usmjerilo ni na koga iz uprave ZIKS od onih koji su morali  znati za odmazdu zatvorskih službenika, a ništa nisu učinili da je spriječe ili kazne.

Nema ni napretka u vidu proaktivnog istraživanja ratnih zločina – za jedini slučaj procesuiran posle 2015. godine, protiv jednog crnogorskog državljanina za zločine na Kosovu, koji je ove godine u prvom stepenu osuđen na 14 godina zatvora, nije zaslužno crnogorsko specijalno tužilaštvo, već istraga vođena u Srbiji i na Kosovu. Nema pokazatelja da je specijalno tužilaštvo usvojilo preporuke eksperta Evropske komisije kako proaktivno istraživati ratne zločine – posebno u odnosu na Dubrovačko ratište i tzv. vikend ratnike – niti da je preispitalo mogućnost novog procesuiranja zločina deportacije izbjeglica iz BiH ili Bukovice, koji su procesuirani suprotno međunarodnom pravu, kako je to zaključila i Evropska komisija.

Jedini pomak u rasvjetljavanju najtežih slučajeva napada na novinare, kojima se bavi i Komisija za praćenje istraga napada na novinare, bilo je hapšenje u oktobru 2019. godine navodno jednog od učesnika napada na književnika Jevrema Brkovića i ubistva njegovog pratioca Srđana Vojičića koje se desilo prije punih 13 godina. Međutim, do dana ljudskih prava nije bilo daljih vijesti o tome, ni o usmjeravanju istrage na nalogodavce. Iako su i Ustavni sud i redovni sudovi ranije zbog nedjelotvorne istrage pokušaja ubistva iz 2007. godine dosudili naknade štete novinaru Tufiku Softiću, nema napretka u istragama oba napada na njega, niti je bilo ko u državnom tužilaštvu i policiji zbog propusta u istrazi snosio ličnu odgovornost. Nije bilo ni očekivanog napretka u istrazi prošlogodišnjeg napada na novinarku Oliveru Lakić, iako je Uprava policije navodno zatražila pomoć stranih eksperata u ovoj istrazi. Vlada se oglušila na predlog Komisije za praćenje istraga napada na novinare da joj omogući angažovanje stranih stručnjaka koji bi pomogli da se preispitaju dosadašnje istrage ubistva Duška Jovanovića i drugih.