Upravni sud je odbio tužbu Ivana Vukićevića, savjetnika u Osnovnom sudu u Podgorici, kojom je on osporio zakonitost odluke Sudskog savjeta o izboru kandidata za sudije osnovnih sudova iz juna 2018. godine (odluka 01-3828/18-2 od 18.6.2018). Tročlano vijeće Upravnog suda, sudije Svetlana Budisavljević, Snežana Vukčević i Medina Mušović su, bez izvođenja dokaza i utvrđivanja činjeničnog stanja, odbile njegove argumente o pristrasnosti dva člana Sudskog savjeta i kršenju procedure sprovođenja intervjua, kao i druge argumente, kojima je osporavao primjenu izborne procedure. Akcija za ljudska prava (HRA) smatra da Upravni sud, odnosno Vrhovni sud u drugom stepenu, nemaju kapacitet da nepristrasno razmatraju odluke Sudskog savjeta, s obzirom na to da odluke u Savjetu donose i četiri sudije, od kojih je jedna iz Upravnog suda, a druga predsjednica Vrhovnog suda. HRA se prilikom donošenja Zakona o Sudskom savjetu zalagala za to da pravni lijek protiv odluka Sudskog savjeta bude ustavna žalba, jer sudije Ustavnog suda ne spadaju u redovno sudstvo čiji se predstavnici nalaze u Sudskom savjetu.

U ovom predmetu, u kome bi po prirodi stvari trebalo efikasno postupati, usmena rasprava je zakazana tek posle šesnaest mjeseci od podnošenja tužbe, iako je u međuvremenu odlučivano o tužbama koje su kasnije podnijete, i u predmetima za koje nije bila propisana hitnost. U međuvremenu je troje izabranih kandidata na osporenom konkursu već počelo da sudi. Presuda je donijeta istog dana kada je održana usmena rasprava, 22. oktobra 2019. godine, ali je Vukićević o njoj obaviješten kada mu je dostavljena, posle više od mjesec dana.

Vukićević je u tužbi tvrdio da je Sudski savjet prilikom izbora kandidata za sudije načinio više propusta u proceduri, koji predstavljaju kršenje zakona i podzakonskih akata, i zahtijevao je da se odluka o izboru poništi kao nezakonita.

Pored ostalog, osporio je i nepristrasnost članova Sudskog savjeta koji su odlučivali o izboru kandidata. Naveo je da se dva člana Savjeta iz reda sudija, Milić Međedović i Željka Jovović, nijesu izuzeli iz odlučivanja o tri kandidata koji su bili njihovi višegodišnji savjetnici. Upravni sud je zaključio da se „sudija ne može smatrati povezanim licem sa savjetnikom koji je raspoređen od strane predsjednika suda da obavlja stručne poslove za određenog sudiju odnosno vijeće sudija, tim prije što u zavisnosti od potrebe suda, predsjednik suda, može tokom godine, jednog savjetnika, rasporediti kod više sudija – vijeća“. Međutim, sud nije ispitao da li su u ovom konkretnom slučaju savjetnici zaista raspoređivani i kod drugih sudija ili nisu, tako da je činjenično stanje ostalo neutvrđeno.

Tužbom je osporeno i ocjenjivanje intervjua, zato što, suprotno propisanoj proceduri, kandidatima/kinjama nijesu postavljena ista pitanja, niti su im bila postavljena pitanja u skladu sa Smjernicama o sprovođenju intervjua, što sve nije moglo da obezbijedi ocjenjivanje zakonom propisanih kriterijuma. Za vrijeme usmene rasprave, sud nije prihvatio predlog tužioca da se ispitaju svjedoci o načinu vođenja intervjua. Odbijen je i argument tužioca da je jedna članica Savjeta, doc. dr Vesna Simović Zvicer, javno izjavila kako kandidatima ne treba postavljati ista pitanja, jer to navodno nije značilo da ista pitanja stvarno nisu postavljana. U presudi je zaključeno da “sud ispituje zakonitost odluke, ali ne i primjerenost bodovanja i adekvatnost odluke izbornog tijela jer je bodovanje stručna radnja i kod propisanih kriterijuma, predstavlja njegovo vrednovanje stručnosti i znanja kandidata“. Medjutim, sud je zažmurio i odustao od utvrđivanja činjenica o poštovanju procedure intervjua, koja omogućava da se stigne do faze diskrecionog ocjenjivanja. Ovakvo postupanje Upravnog suda je veoma zabrinjavajuće, jer se njime Sudski savjet neopravdano oslobađa obaveze da poštuje propise u pogledu načina vođenja intervjua i njegovog ocjenjivanja, već mu se omogućava da ocjene dijeli i “na lijepe oči”, bez obzira na to da li se intervju stvarno održava ili ne.

Predstavnici Akcije za ljudska prava nijesu prisustvovali intervjuu koji je osporen ovom tužbom, ali jesu prethodnom intervjuu, koji je Sudski savjet vodio sa tri kandidatkinje na prvom konkursu po novom zakonu u 2018. godini kao i intervjuu u julu 2019. godine, koji je Vukićević osporio drugom tužbom, koja još nije stigla na red za razmatranje. Oba intervjua kojima je HRA prisustvovala su vođena nepropisno, onako kako je to Vukićević opisao u tužbi: kandidatima nisu postavljena ista pitanja, intervjui su bili sasvim različitog trajanja, u julu 2019. sedmoro kandidata nije čak dobilo ni jedno pitanje, a uredno je ocijenjeno za “intervju”, dok drugi ili nisu dobili sva pitanja neophodna da bi se ocijenila sva četiri zakonom propisana kriterijuma, ili su dobili jedno ili dva irelevantna pitanja za ocjenjivanje tih kriterijuma. Zbog toga je HRA bila veoma zainteresovana za to kako će Upravni sud postupiti u vezi s istim problemima koje je Vukićević istakao u njegovoj tužbi.

HRA smatra da postupak sproveden po ovoj tužbi pokazuje da Upravni sud nema kapaciteta da nepristrasno osporava odluke Sudskog savjeta. Razlog za to je moguće činjenica da u donošenju odluka Sudskog savjeta učestvuju četiri sudije, od kojih je jedna sudija Upravnog suda, a druga predsjednica Vrhovnog suda. Nerealno je očekivati i da Vrhovni sud, u postojećem sastavu, obezbijedi djelotvorni pravni lijek protiv odluke Sudskog savjeta u drugoj instanci. Nedavno su sve sudije Vrhovnog suda podržale treći izbor na istu funkciju predsjednice Vrhovnog suda uprkos jednoglasnim kritikama stručne javnosti o neustavnosti njenog izbora, a da pritom nisu navele ni jedan argument u prilog ustavnosti, što je podržalo sumnje u njihovu nepristrasnost.

HRA se u postupku donošenja Zakona o Sudskom savjetu zalagala da pravni lijek protiv odluka Sudskog savjeta bude ustavna žalba, s obzirom na to da sudije Ustavnog suda ne potpadaju pod instancionu hijerarhiju redovnog sudstva koje bira četiri člana Sudskog savjeta.