U pismu je istaknuto da je izbor ,,predsjedavajućeg sudije” protivan Ustavu Crne Gore i Zakonu o Ustavnom sudu Crne Gore i apelovano da se sporna odluka stavi van snage, da funkciju predsjednika Ustavnog suda počne da obavlja najstariji sudija Hamdija Šarkinović i da on odmah ponovi postupak izbora predsjednika Ustavnog suda, da bi se tako zaštile ustavnost i zakonitost i omogućilo ostvarivanje načela vladavine prava.
Osnovni razlog za protest je to što je članom 22 stav 4 Zakona o Ustavnom sudu propisano da u slučaju prestanka funkcije predsjednika Ustavnog suda, do izbora novog, funkciju predsjednika Ustavnog suda vrši njegov zamjenik, “a ako nema zamjenika predsjednika funkciju predsjednika Ustavnog suda vrši najstariji sudija”, pa je za zakoniti kontinuitet rada Ustavnog suda trebalo samo postupiti u skladu s tim i imenovati najstarijeg sudiju Hamdiju Šarkinovića da vrši dužnost predsjednika Ustavnog suda, jer, iz nepoznatih razloga, zamjenik dosadašnjeg predsjednika Dragoljuba Draškovića nikada nije izabran. Prema tome, zakonodavac se potrudio da na svaki način obezbijedi kontinuitet rukovođenja Ustavnim sudom kada iz bilo kog razloga dođe do prestanka funkcije predsjednika, tako što je čak pretpostavio i situaciju, u kojoj se Ustavni sud sada našao, da nema ni zamjenika predsjednika. U takvoj situaciji, zakonodavac nije napisao da sudije treba da izaberu “predsjedavajućeg sudiju”, kao što je većina sudija neovlašćeno odlučila da uradi, već da najstariji sudija vrši tu funkciju do izbora novog predsjednika.
Istaknuto je i da posebno za izbor sudije Desanke Lopičić za „predsjedavajućeg sudiju”, sa „svim pravima i obavezama predsjednika Ustavnog suda” postoji ustavna zabrana, jer je sudija Lopičić već jednom birana za predsjednicu Ustavnog suda.
Takođe, analogija s izborom predsjedavajućeg sudije tokom 1996. godine kada nije bio izabran predsjednik Ustavnog suda Crne Gore u ovom slučaju nije primjerena, jer su tada važili drugi propisi, predsjednika Ustavnog suda je birala Skupština, sada ga biraju sudije Ustavnog suda, i tada nije bila na snazi odredba nalik na član 22 stav 4 Zakona o Ustavnom sudu, koja je propisivala ko vrši funkciju predsjednika u slučaju da njemu prestane funkcija. Takođe, nije primjerena ni analogija s izborom predsjedavajućeg sudije u Hrvatskoj 2007. godine, jer se radi o pravnom sistemu druge države, koji nije imao odredbu kao član 22 stav 4 Zakona o Ustavnom sudu, i čiji je Ustavni sud tada radio u vrlo specifičnim uslovima bez punog broja sudija, dok u Crnoj Gori Ustavni sud djeluje u punom kapacitetu.
Posebno je naglašeno da je Grupa država protiv korupcije (Groupe d’Etats contre la corruption – GRECO) Savjeta Evrope preporučila Crnoj Gori da ograniči prekomjernu koncentraciju ovlašćenja u pravosuđu i da je nedavno u tom smislu kritikovala treći izbor Vesne Medenice na funkciju predsjednice Vrhovnog suda, kao i izbor predsjednika sudova koji su birani najmanje tri puta na iste funkcije. Sada je i u slučaju izbora Desanke Lopičić da obavlja funkciju predsjednika Ustavnog suda do kraja godine, a moguće i duže, dok se novi predsjednik ne izabere, iako je ona već u jednom mandatu obavljala istu funkciju, prekršena Ustavna zabrana, a nisu poštovane ni preporuke GRECO, čiji je cilj sprječavanje korupcije.
U pismu je upozoreno da izbjegavanje primjene zakona Crne Gore pozivanjem na sopstvenu i inostranu praksu, predstavlja put u proizvoljnost i arbitrernost, od čega upravo Ustavni sud treba da pruža zaštitu, i zaključeno da Ustavni sud ne smije sebi dopustiti izbor “predsjedavajućeg sudije”, jer time ne samo da sebe kompromituje i ugrožava javno povjerenje, već ozbiljno dovodi u pitanje i sposobnost države da obezbijedi vladavinu prava.
