Način na koji je procesurian ovaj slučaj do sada pokazuje da, nažalost, crnogorsko pravosuđe još uvijek nema dovoljno znanja ili volje da procesuira ovaj ratni zločin u skladu sa međunarodnim humanitarnim pravom koje obavezuje Crnu Goru.

 

Propusti su evidentno napravljeni u samoj optužnici, počev od toga da se optuženi nijesu teretili za ”uzimanje talaca”, iako iz pisma ministra unutrašnjih poslova Nikole Pejakovića (koji je zamijenio na funkciji pok. Pavla Bulatovića), nedvosmisleno proizilazi da su žrtve deportacije uhapšene da bi poslužili za razmjenu ratnih zarobljenika, dakle, kao taoci, do toga da se sukob u BiH tretirao kao ”nemeđunarodni sukob”, iako presude Haškog tribunala, kao i opštepoznate činjenice kažu drugačije. Sudsko vijeće prvostepenog, Višeg suda u Podgorici je, sa svoje strane, u tumačenju međunarodnog prava ponovilo greške iz svoje prve presude u istom predmetu, a te greške je moralo izbjeći bez obzira na manjkavosti optužnice. Drugim riječima, i na osnovu postojeće optužnice, sud je imao dovoljno osnova da donese presudu za ratni zločin, a ne da utvrdi da se, iako nezakonito, postupanje optuženih ne može smatrati ratnim zločinom.

 

1. Sud je našao da u ovom slučaju nije izvršen ratni zločin protiv civilnog stanovništva jer sukob u BiH nije imao karakter međunarodnog sukoba, već nemeđunarodnog, kako je u optužnici tvrdilo i tužilaštvo, dok je postojanje međunarodnog sukoba, prema zaključivanju suda, preduslov za postojanje tog krivičnog djela.

 

Sve i da je tačno da je sukob u BiH bio nemeđunarodnog karaktera (iako presude Haškog tribunala kažu drugačije), opet su postupci koji su optuženima stavljeni na teret zabranjeni i u slučaju nemeđunarodnih sukoba, tj. predstavljaju ratni zločin protiv civilnog stanovništva. Dijela koja su optuženima stavljena na teret zabranjena su članom 3 koji je zajednički ženevskim konvencijama iz 1949. godine, kao i Drugim dopunskim protokolom iz 1977. godine. Međunarodno humanitarno i krivično pravo štiti žrtve bez obzira da li je riječ o međunarodnom ili nemeđunarodnom oružanom sukobu, i za žaljenje je što Viši sud toga nije svjestan.

 

2. Sud smatra, parafraziramo, da optuženi nijesu mogli biti izvršioci ratnog zločina jer nije dokazano da su kao pripadnici MUP-a bili pripadnici oružanih formacija strana u sukobu, niti da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu.

 

Da bi počinjeno djelo imalo karakter “ratnog zločina”, nije bitno da li je izvršilac pripadnik vojne, političke ili administrativne organizacije strane u sukobu ili ne, već je bitno to da je “postojanje oružanog sukoba u značajnoj mjeri uticalo na sposobnost počinioca da izvrši zločin, njegovu odluku da ga izvrši, način izvršenja, ili cilj s kojim je izvršen,” kako je zaključeno u presudi Haškog tribunala (MKSJ) u predmetu Tužilac protiv Dragoljuba Kunarca i ostalih, presuda Žalbenog vijeća, 12. jun 2002, stav 58. Svi ti uslovi za postojanje ratnog zločina su ispunjeni u  ovom slučaju. Naročito, cilj s kojim je zločin izvršen bio je u značajnoj vezi sa oružanim sukobom, jer su hapšenje izbjeglica i njihova predaja snagama bosanskih Srba izvršeni da bi žrtve poslužile za ”razmjenu za zarobljene srpske teritorijalce”, kako to napismeno, sa pečatom MUP-a, 12. avgusta te iste 1992. godine, Nikola Pejaković napisao supruzi stradalog Alenka Titorića. Ovim su optuženi postupili i “u službi” snaga bosanskih Srba, kao strane u sukobu u BiH, kako to Viši sud formuliše. Pri tome, naglašavamo, status izvršioca nije kriterijum za izvršenje ratnog zločina.

 

3. Za razliku od stava suda koji je našao da ”nije dokazano da su žrtve deportacije bile izbjeglice”, smatramo da je izbjeglički status stradalih žrtava ovog zločina notorna stvar, da za dokazivanje ovog statusa prema međunarodnom pravu nije potrebna potvrda sa pečatom, iako su stradalnici po pravilu imali potvrde Crvenog krsta, koje su preživjeli oštećeni i sačuvali. Međutim, čak i kada bi Viši sud bio u pravu – a nije – da žrtve nijesu bile izbeglice, to ne bi uticalo na činjenicu da je nad njima, kao civilima, koji nijesu učestovala u neprijateljstvima, izvršen ratni zločin. Naglašavamo i da je crnogorski parnični sud konstatovao da su oštećeni bili civili u svim presudama za obeštećenje koje su dosada postale pravosnažne, pa je tim više začuđujući zaključak krivičnog suda. 

 

Ponavljamo zaključak iz našeg saopštenja povodom prve prvostepene presude: