Oslobađajuća presuda Osnovnog suda u Podgorici za petoricu policijskih inspektora optuženih za iznuđivanje iskaza teškim nasiljem nad Markom Boljevićem u podgoričkoj policiji, pokazuje veoma zabrinjavajući pristup procesuiranju torture, po kome je kritička oštrica usmjerena isključivo ka žrtvi, dok se iskazi državnih službenika nekritički prihvataju, čak i onih čije su kolege optužene. Ovakav odnos suda prema policijskoj torturi ohrabrabruje zlostavljače a zastrašuje žrtve da torturu prijave.

Očekujemo da se ova prvostepena presuda u žalbenom postupku preispita na osnovu međunarodnih standarda procesuiranja prijava torture, jer je to obaveza Crne Gore prema njenom Ustavu i međunarodnim ugovorima, ključna i za ispunjavanje obaveza u postupku pridruživanja Evropskoj uniji.

Ovaj slučaj je posebno važan jer se radilo o iznuđivanju iskaza u cilju prevarnog procesuiranja postavljanja eksploziva na kuću državnog službenika bezbjednosti Duška Golubovića i lokal Grand. Kako je to propalo, jer je iznuđivanje iskaza prijavljeno, a i drugi dokazi su tu operaciju onesposobili, oba slučaja postavljanja eksploziva do danas nijesu rasvijetljena.

Rasvijetljeno je samo to da je na osnovu iznuđenog, netačnog iskaza Marka Boljevića, koji je podvrgnut torturi, pokušano da se krivica svali na one koji te eksplozive nisu postavili (Jovana Grujičića i Benjamina Mugošu).

Sada, posle gotovo pet godina nakon što je Marko Boljević u maju 2020. godine mučenjem u podgoričkom Centru bezbjednosti primoran na davanje netačnog iskaza, sud za to nije osudio ni jednog službenika Uprave policije.

Sutkinja Larisa Mijušković-Stamatović, koja je posle dvije godine suđenja donijela prvostepenu presudu, zamjerila je oštećenom Boljeviću što torturu nije prijavio iste večeri, već „tek sjutradan“, pozivajući se na kršenje „principa blagovremenosti“ na strani žrtve, koji je nepoznat u međunarodnoj praksi procesuiranja torture.

Zaključak da mučenje u policiji nije dokazano, prvostepeni sud je zasnovao na sljedećem upitnom rezonu:

• da nalaz vještačenja prema kome su povrede, koje su odgovarale opisu prijavljenog zlostavljanja, mogle nastati u roku od 72 sata, ostavlja mogućnost da su mogle nastati i u nekom drugom događaju, a ne u toku cjelodnevnog „tretmana“ u policiji;
• da su povrede, koje nijesu bile na glavi, nego iza vrata i ispod odjeće, morale biti vidljive državnoj tužiteljki Ivani Vuksanović, koja je Boljevića saslušavala i koja je pred sudom svjedočila da ih nije primijetila;
• da su iste povrede morali uočiti i kolege optuženih policajaca, poligrafisti, a koji su svjedočili da ih nijesu vidjeli.

Domaći sudsko-medicinski vještak i odbor za sudsko-medicinsko vještačenje Univerziteta Crne Gore utvrdili su da povrede na tijelu Marka Boljevića odgovaraju njegovoj izjavi o pretrpljenoj torturi. Utvrđeno je da su posljedica najmanje 11 udaraca pesnicama, stopalima, tzv. volejima i tupim mehaničkim oruđem. Trojica eksperata svjetskog renomea su o pregledu Boljevića sačinili poseban ekspertski nalaz i utvrdili sa „visokim stepenom izvjesnosti“ da zabilježeni tragovi povreda odgovaraju prijavi torture. Ovaj nalaz je sutkinja Mijušković-Stamatović odbila jer nije bio baziran na naredbi domaćeg suda ili tužilaštva koja bi sadržala jasna uputstva šta je potrebno vještačiti.

Očekujemo da po žalbi Viši sud obezbijedi da se ova presuda sagleda neophodno kritično i nepristrasno, uz poznavanje međunarodnog standarda zabrane mučenja.