Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore (VDT) je 25. marta 2015. godine podnijelo zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv pravosnažne presude u predmetu ratnog zločina poznatog kao ”Deportacija izbjeglica”, zahtijevajući od Vrhovnog suda da utvrdi da je tom presudom povrijeđen zakon u korist okrivljenih bivših službenika policije, funkcionera MUP-a i Državne bezbjednosti (zahtjev je dostupan ovdje).

Akcija za ljudska prava pozdravlja odluku VDT-a pod vođstvom Ivice Stankovića da ustane u zaštitu zakona, vladavine prava i posebno prava žrtava zločina Deportacije na krivičnu pravdu u ovom slučaju.

Akcija za ljudska prava je još 20. novembra 2013. godine podnijela inicijativu vršiocu dužnosti VDT-a, Veselinu Vučkoviću, da podnese ovaj vanredni pravni lijek. Presuda Višeg suda u Podgorici (vijeća kojem je predsjedavala sudija Milanka Žižić) postala je pravosnažna 17. maja 2013, kada ju je potvrdio Apelacioni sud. Dakle, VDT je bilo potrebno čak 22 mjeseca (skoro dvije godine) da pripremi i uloži zahtjev za zaštitu zakonitosti u slučaju u kojem je zastupalo optužnicu i koji je izgubilo zbog greške suda u primjeni prava. U tom međuvremenu je preminula jedna od potpisnica inicijative VDT-u za zaštitu zakonitosti, Ševala Buljubašić, supruga Safeta Buljubašića, koji je u 42. godini ubijen ubrzo pošto je autobus iz Herceg-Novog, u kome se nalazio s drugim izbjeglicama nezakonito uhapšenim u maju 1992. u Crnoj Gori i predatim policiji bosanskih Srba, prešao granicu Srpske Republike u Bosni i Hercegovini.
VDT je u zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovnom sudu ukazao na dvije ključne greške u primjeni prava u ovom predmetu u kome su okrivljeni oslobođeni ne zbog nedostatka dokaza, kako se to ponekad pogrešno interpretira u javnosti, već zbog toga što je Viši sud u Podgorici: 1) primijenio uslov za njihovu krivičnu odgovornost koji ne postoji u međunarodnom ili domaćem pravu, i 2) što je na drugi način propustio da primijeni relevantno pravo.

Naime, u presudi Višeg suda se tvrdi da se okrivljenima ratni zločin nije mogao staviti na teret jer nisu imali status ”pripadnika strane u sukobu u BiH” odnosno onih ”koji su bili u službi strane u sukobu u BiH”, a koji im je navodno bio neophodan da bi se moglo smatrati da su izvršili ratni zločin. Kako je sud zauzeo stav da Crna Gora nije učestvovala u sukobu u BiH, zaključio je da okrivljeni nisu ni imali neophodno svojstvo da bi mogli biti osuđeni. Međutim, kako je potvrdio i ekspert Evropske komisije Mauricio Salustro u analizi procesuiranja ratnih zločina u Crnoj Gori, ovako definisan preduslov za krivičnopravnu odgovornost za ratni zločin je pogrešan i nepoznat međunarodnom pravu i praksi, gdje se za odgovornost ne zahtijeva nikakav formalan status izvšioca, već kontekst oružanog sukoba koji je na njega uticao da izvrši zločin. S druge strane, kako je VDT opravdano i naglasio, sve i da je ovaj standard tačan, očigledno je da se okrivljeni u ovom slučaju jesu stavili u službu jedne strane u tom sukobu, jer su postupali u vezi zahtjeva policijskih organa Republike Srpske za hapšenjem i izručivanjem izbjeglica jednoj strani u oružanom sukobu u BiH – Bosanskim Srbima.

VDT je opravdano ukazao i na propust suda da pravilno protumači međunarodni ugovor primjenjiv u konkretnom slučaju – Dopunski protokol II uz Ženevske konvencije o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba. Viši sud je netačno protumačio čl. 17 Dopunskog protokola tako da navodno zabranjuje samo prisilno premještanje civila unutar državnih granica, iako ta odredba protokola ustvari zabranjuje i prisiljavanje civila da napuste teritoriju države u kojoj zakonito borave – u ovom slučaju teritoriju Crne Gore u kojoj su civili boravili kao izbjeglice.

Međutim, VDT u zahtjevu za zaštitu zakonitosti nije zatražio od Vrhovnog suda da utvrdi sve greške koje je Viši sud učinio u primjeni prava, a koje su obrazloženo navedene u inicijativi Akcije za ljudska prava (dostupna ovdje), smatrajući vjerovatno, da bi zbog ovih najvećih propusta presuda svakako morala pasti, pa da je detaljisanje suvišno. Akcija za ljudska prava ipak žali za tim što je propuštena prilika da se zbog budućeg uspješnog procesuiranja ratnih zločina u Crnoj Gori, uključujući i nekažnjenu ”Deportaciju izbjeglica”, razjasne sve dileme i utvrde pogrešna tumačenja.

Akcija za ljudska prava podsjeća na nepotpuno kvalifikovanje ovog zločina od strane državnog tužilaštva i propust suda da te greške ispravi, što je posebno kritikovao i ekspert Evropske komisije u svom izvještaju. Državno tužilaštvo je okrivljene u ovom slučaju optužilo samo za ”nezakonito preseljavanje izbjeglica”, a neopravdano propustilo da optuži i za ”protivzakonito zatvaranje” i ”uzimanje talaca”, iako je i sam Viši sud utvrdio da su okrivljeni upravo preduzeli i te radnje. Propust Višeg i Apelacionog suda je u tome što su, iako su utvrdili izvršenje i tih radnji, propustili da sami ispravno kvalifikuju činjenično stanje navedeno u optužbi, presude u skladu sa tim i tako obezbijede i pravdu za žrtve i vladavinu prava u Crnoj Gori.

Očekujemo da Vrhovni sud opravda autoritet vrhovne sudske instance i u što kraćem roku proglasi nezakonitom ovu nepravednu presudu.

Tim Akcije za ljudska prava