Povodom najnovije naredbe Ministra zdravlja koja podrazumijeva dalja ograničenja slobode kretanja građana, uključujući i zabranu okupljanja u privatnim stanovima, i povodom dilema oko pravnog osnova za takve mjere u situaciji kada nije proglašeno vanredno stanje, NVO Akcija za ljudska prava (HRA) i Institut alternativa (IA) pozivaju Ustavni sud da se uključi da prati ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti u državi, a Ministra zdravlja da obezbijedi da njegove mjere budu preciznije i bolje obrazložene.

Ministar zdravlja je 30.3.2020. donio naredbu kojom je značajno ograničio kretanje građana uvođenjem mjere zabrane izlaska iz objekta stanovanja građana (radnim danima od 19-05 h i subotom od 13h do ponedjeljka u 5 h), koja se kolokvijalno naziva “policijski čas”. Pored ove mjere, predviđena je i zabrana okupljanja u objektima stanovanja osobama koje nijesu članovi zajedničkog porodičnog domaćinstva.

Prva mjera izaziva dileme u pogledu toga da li je za takvo ograničenje slobode kretanja na cjelokupnoj teritoriji države potrebno prethodno uvesti vanredno stanje, dok druga mjera, pored iste zabrinutosti, pokreće i pitanja njenog tumačenja i primjene. Da li je zabranjeno da u stanu zajedno borave osobe koje žive zajedno iako nisu članovi porodičnog domaćinstva prijavljeni na toj lokaciji? Šta sa osobama koje su iznajmile stan, koje su se odselile, koje od skora žive zajedno? Šta u slučaju urgentne potrebe zbrinjavanja starijih s kojima se ne živi u istom domaćinstvu? Kako će se obezbijediti primjena ove naredbe, da li policija na osnovu nje ima otvorene ruke da pretresa privatne stanove bez dozvole suda? Naredba ne daje odgovor na bilo koje od ovih pitanja. HRA i IA smatraju da ova mjera nije precizna ni dovoljno obrazložena, čime je stvoren prostor za različita tumačenja i proizvoljnu primjenu, što sve ne omogućava pravnu sigurnost.

Sve mjere su zasnovane na članu 55 Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti, koji dozvoljava i ograničavanje kretanja. Konkretno, u tački 4, ovaj Zakon propisuje ,,zabranu okupljanja stanovništva u zatvorenim i na otvorenim javnim mjestima”, ali ne i u privatnim zatvorenim prostorima. Tačno je i da tačka 9 ovog zakona ministru omogućava da, na predlog Instituta za zdravlje, naredi i “druge mjere po epidemiološkim indikacijama”. Postavlja se pitanje do kog obima ministar zdravlja može da naredjuje ovakve mjere bez proglašenja vanrednog stanja i očekujemo da odgovor na to pitanje da Ustavni sud. Pozivamo Ustavni sud da se uključi i aktivno primjenjuje svoju nadležnost iz člana 149, stav 3 Ustava da prati ostvarivanje ustavnosti i zakonitosti u ovoj vanrednoj situaciji i da obavijesti ne samo Skupštinu već i svu zainteresovanu javnost o svojim zaključcima.

Postoji zabrinutost i po kom osnovu djeluje Nacionalno koordinaciono tijelo za zarazne bolesti, koje inicira i vrši nadzor nad donošenjem i primjenom privremenih mjera. Tačno je da je sve privremene mjere donijelo Ministarstvo zdravlja, na predlog Instituta zdravlja, što je u skladu sa Zakonom o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti. Međutim, opravdano se postavlja pitanje pravnog osnova za formiranje Nacionalnog koordinacionog tijela za zarazne bolesti, jer ono ne odgovara opisu koordinacionog tijela iz Zakona o zaštiti stanovništva od zaraznih bolesti niti iz Zakona o zaštiti i spašavanju. Zbog toga smo danas uputili zahtjev Vladi Crne Gore da objavi odluku o formiranju Nacionalnog koordinacionog tijela.

Na kraju, HRA i IA upozoravaju da proglašenje vanrednog stanja mora biti krajnja mjera jer vanredno stanje omogućava dodatna ograničenja mnogih ljudskih prava, kao što su pravo na slobodu izražavanja, pravo na mirno uživanje imovine, na slobodu ličnosti, privatnost i porodični život, dok se mjere propisane Zakonom o zaštiti od zaraznih bolesti ipak svode samo na mjere ograničenja slobode kretanja i okupljanja.